Budimpešta polumaraton: Mostovi, vrućina i ljudi koji te čekaju na cilju

Wizz Air Budapest polumaraton je jedna od onih trka koje ti dozvole da grad upoznaš u pokretu, između pogleda na Dunav, glasova ljudi koji navijaju i sopstvenog disanja koje se mijenja iz kilometra u kilometar. Kroz zvaničnu istoriju trke, saznala sam da njeni korijeni sežu do 1984. godine, dok se kao samostalna septembarska polumaratonska priča razvija od 1996. To znači da kroz Budimpeštu ne trčiš samo jednu lijepu nedjelju, već ulaziš u događaj koji već decenijama okuplja ljude iz različitih zemalja i različitih razloga zbog kojih su odlučili da pređu 21,1 kilometar.

U Budimpeštu sam otišla sa mamom, Igorom i njegovom mamom, pa je cijelo putovanje od početka imalo drugačiji oblik od onih odlazaka na trke na koje čovjek putuje sam ili sa ekipom trkača. Igor i ja smo imali startni broj za polumaraton od 21,1 kilometar, dok se njegova mama, koja tada ima 60 godina, prijavljuje na trku od 10 kilometara.

Možda je baš zbog toga ova priča toliko drugačija od naših trkačkih izvještaja. Ovoga puta u središtu nije bila nedjelja kao najljepši dan u sedmici, nego ljudi koji su ih dijelili sa mnom: moja mama koja je prvi put išla u Budimpeštu i prisustvovala baš ovom polumaratonu, Igor koji je trčao pored mene kada je trka prestala biti lijep obilazak grada i njegova mama, trkačica na 10 kilometara, koju smo i mi bodrili nakon što smo završili dužu distancu.

Trideset deveto izdanje okupilo je 13.500 prijavljenih učesnika na različitim distancama, među kojima je bilo više od 3.000 stranih trkača. Uprkos septembarskoj vrućini, oko 7.000 ljudi izabralo je punu polumaratonsku distancu, pa je međunarodna atmosfera bila prisutna već ujutru dok smo se približavali startu kod ELTE Lágymányos kampusa. Oko nas su se miješali jezici, boje majica, porodične grupe, klubovi, ljudi koji su trčali svoj prvi polumaraton i oni koji su već znali unaprijed šta znači početak septembra u Budimpešti.

Start obećava laganu i mirnu trku

Nisam imala preciznu mentalnu mapu, nisam znala gdje počinje koji most, gdje se otvara koji pogled i na kojem se kilometru vraćamo prema cilju. Na start sam došla eto tako samo srećna što sam tu, dovoljno budna da provjerim pertle i dovoljno uzbuđena da zaboravim sve što sam mislila da treba da znam. U tom trenutku mi je to djelovalo kao propust, ali se tokom trke pretvorilo u jedan od dobrih poteza.

Pošto nisam unaprijed potrošila iznenađenja gledajući mapu iznova i iznova, svaka nova zgrada, svaki otvoren pogled prema rijeci i svaka promjena pravca dolazili su do mene potpuno svježi. Budimpešta je grad koji lijepo izgleda i kada je posmatraš sa trotoara, ali dok trčiš dobijaš malo drugačiji pogled prema njegovim ulicama: ne prolaziš pored znamenitosti kao turista koji pokušava da zapamti fotografiju, nego je susrećeš u trenutku kada ti je pažnja podijeljena između tijela, ljudi oko tebe i osjećaja da si dio velikog događaja.

Tek kasnije, kada sam otvorila zvanični opis rute, shvatila sam koliko je trasa zapravo bogata. Startovali smo na Pázmány Péter sétányu, kod ELTE Lágymányos kampusa, uz južnu budimsku obalu Dunava. Odmah smo krenuli prema Budimskom donjem keju, pa uzvodno do prilaza kod Üstökös ulice i dalje ulicama Árpád fejedelem útja i Tavasz utca. Ta imena tada nisam pratila, ali danas, kada pogledam zvanični opis trase, djeluje mi kao da je trka od prvog kilometra pažljivo postavljena da ti pokaže kako se grad stalno mijenja dok se krećeš: od univerzitetskog kampusa i široke rijeke do mostova, ostrva, obala i gradske arhitekture. Meni je, međutim, najviše ostao trenutak kada smo se približili Árpád mostu, čiji sjeverni krak trka koristi za prelazak sa budimske obale na Margitino ostrvo. Nisam imala potrebu da provjeravam koji je kilometar niti da računam koliko nam je ostalo; dovoljno je bilo da vidim masu trkača koja se penje prema prelazu i da iza ograde prepoznam vodu, zgrade i ostrvo koje se otvara ispred nas. Upravo taj prelazak, koji organizator navodi kao jedan od ključnih dijelova trase, bio je trenutak kada sam shvatila da ne trčimo samo kroz grad, nego preko njega i između njegovih najljepših razglednica.

Prelazak na ostrvo imao je onu posebnu energiju koju mostovi daju trkama. Na kratko se odvojiš od grada, ali ne i od ljudi, jer se ispred i iza tebe pruža cijela rijeka trkača. Kada smo sišli na centralni dio Margitinog ostrva, trčali smo uz zelenilo i prolazili blizu Palatinusa, jednog od poznatih budimpeštanskih kupališta, pa je prizor imao nešto osvježavajuće čak i dok je temperatura neumoljivo rasla. Igor i ja smo se pogledali, nasmijali se i nastavili bez mnogo razgovora, svako u svojoj muci obzirom na vrućinu koju više ne možeš ignorisati.

Margitino ostrvo je u tom dijelu trke djelovalo kao kratko obećanje da će sve ostati lagano. Zelenilo je donosilo drugačiji osjećaj, ritam se malo promijenio, a mi smo još uvijek mogli da pričamo, da primijetimo jedni druge i da se našalimo kada neko od nas pretjera sa samopouzdanjem. Poslije ostrva trasa nas je preko Margit mosta odvela na Jászai Mari trg, zatim uz Újpesti rakpart i ispod Szent István Parka na peštanski donji kej. Tu su se pogledi ponovo otvorili: na jednoj strani Dunav, na drugoj gradske fasade, a u daljini slojevi Budima i zgrade koje sam do tada gledala samo kao dio turističkih fotografija.

Start je sada već daleko

Kada smo se spustili na peštanski donji kej, trasa je prolazila ispod Szent István Parka, pa ispod Vigadó trga, gdje se pogled stalno mijenjao između vode, mostova i pročelja. Kod Fővám trga prolazili smo pored zgrade Corvinus univerziteta, a zatim nas je čekao prelazak preko zelenog Szabadság mosta, pogled prema Gellért brdu i završni povratak duž Műegyetem rakparta prema Pázmány Péter sétányu.

U tom dijelu vidjela sam trkače koji su morali da sjednu uz stazu i ljude kojima su pomagali volonteri. Neki su izgledali kao da su samo na trenutak zastali, dok je drugima bilo jasno da su granicu prešli nekoliko kilometara ranije. Kasnije sam čitala iskustva trkača sa budimpeštanskih trka i drugih toplih polumaratona, i u mnogima se ponavljala ista lekcija: vrućina ne pita koliko si dobro trenirao, a posebno brzo naplati kombinaciju visokog tempa, premalo tečnosti i uvjerenja da ćeš se nekako već snaći.

Igor i ja smo tada počeli da se bodrimo kratko, ali potpuno ozbiljno. Nije to bilo ono glasno motivaciono navijanje koje dobro zvuči u videu, već provjera da li smo dobro, podsjećanje da usporimo i dogovor da idemo zajedno do sljedeće okrijepe. Kada bih ja rekla da mi je prevruće, on bi me podsjetio da ne gledam cijelu preostalu distancu, nego samo narednih nekoliko stotina metara. Kada bi njemu bilo teško, ja bih ponovila isto.

Tek tada sam stvarno razumjela koliko je važno poštovati okrijepu prije nego što shvatiš da ti je potrebna. Na stazi su bile raspoređene stanice sa vodom i drugim napicima, ali ja sam ih doživjela kao mjesta na kojima treba stati samo ako baš moraš, umjesto kao dio plana. To je bila greška.

Danas bih svakome ko trči po toplom vremenu rekla da okrijepu ne ostavlja za trenutak žeđi ili slabosti, već da od početka uzima male gutljaje u pravilnim razmacima, da po potrebi kombinuje vodu i izotonični napitak i da tempo prilagodi temperaturi. Ne treba se nalivati na silu, niti prvi put na dan trke isprobavati gel ili elektrolit koji tijelo ranije nije upoznalo. Organizator je objavio detaljan raspored stanica u svojim informacijama za trku, a moja greška je bila što sam te informacije čitala tek poslije, kada su mi već postale lična lekcija.

Od 17. kilometra, kada sam vidjela momka koji kolabira ispred mene, do cilja nismo više pokušavali da budemo brzi, lijepi ni herojski. Pokušavali smo da budemo pametni, prisutni i dovoljno blizu jedno drugom da nijedno ne ostane samo u krizi. To je jedna od onih promjena koje se spolja gotovo ne vide: sat možda pokazuje sporije kilometre, ali se u tebi događa nešto mnogo važnije, jer prihvataš da završiti trku ne znači tvrdoglavo ignorisati tijelo, već sarađivati s njim.

Cilj i poznata lica :)

Kada smo se približavali cilju, noge više nisu imale onu sigurnost koju sam osjećala na startu. Vrućina i dehidracija su učinile svoje, pa smo Igor i ja kroz cilj ušli zajedno, ali gotovo da nismo mogli stajati na nogama. Nije bilo filmskog skoka, savršenog osmijeha i trenutka u kojem odmah znaš da si spreman za fotografiju. Samo potraga za vodom, hladom i onima koje nas čekaju. U glavi mi se vraćao i prizor Igorove mame, koja je sa 60 godina imala svoj izazov od 10 kilometara i kojoj smo prije našeg starta pokušavali dati istu onu podršku koju smo kasnije trebali jedan drugom.

Ciljna linija ovaj put nije bila samo kraj distance. Kada trčiš sam, cilj često doživiš kao lični obračun sa sobom, ali kada neko tvoj čeka iza ograde, medalja dobije još jedno značenje: ona postane predmet koji ćeš kasnije pokazivati i prepričavati ljudima koji su tog dana bili dio svega.

Zbog toga Budimpeštu ne pamtim samo po mostu, Dunavu, širokim avenijama i novim zgradama koje sam otkrivala bez prethodne pripreme. Pamtim je po Igoru koji je usporio kada je meni bilo potrebno, po njegovoj mami koja je sa 60 godina istrčala svojih 10 kilometara, po mojoj mami koja je pratila svaki naš korak i po osjećaju da se radost ne završava kada pređeš liniju, nego tek tada počinje da kruži između svih koji su je dijelili.

Ako razmišljaš o svom prvom polumaratonu, nemoj čekati da se osjećaš kao osoba koja sve zna. Nauči dovoljno da budeš bezbjedan, treniraj koliko možeš, pripremi se za različite uslove, ali ostavi prostor da te trka nečim iznenadi. Možda će to biti most prema ostrvu, možda zgrada koju prvi put vidiš, možda trenutak kada shvatiš da si sporiji nego što si planirao, a ipak napreduješ.

Tek sada, kada gledam taj dan sa distance, još jasnije osjećam koliko vrijedi roditelje voditi sa sobom dok imamo priliku i dok im zdravlje i energija to dozvoljavaju. Nije važno da li mogu trčati istu distancu; važno je da budu dio puta, da prvi put vide grad koji smo možda ranije gledali samo na fotografijama i da zajedno dožive ono što nijedna medalja ne može sama da sačuva. Takve dane ne treba stalno odlagati za neko bolje vrijeme, jer zajednički trenuci imaju najveću vrijednost onda kada ih zaista živimo zajedno.

Kraj · 21.1 km