Od 0 kilometara do norme za Spartathlon

Od 0 kilometara do norme za Spartathlon: Priča o granicama koje postoje samo dok ih ne pomjerimo

Ovo nije priča o šampionu.

Ne piše je pobjednik velikih trka niti profesionalni sportista. Ovo je priča o čovjeku koji je želio da dokaže sebi da može više nego što je vjerovao.

Prije samo nekoliko godina nisam bio trkač. Bio sam planinar koji je povremeno trčao nekoliko kilometara kako bi se spremio za uspone. U martu 2022. godine počeo sam trčati dva do tri puta sedmično, uglavnom dionice od tri do pet kilometara. Cilj nije bio maraton, ultramaraton ili rekord. Cilj je bio Musala.

Nekoliko mjeseci kasnije, u jednoj Viber grupi napisao sam poruku:

„Hoće li neko na trku od 10 kilometara? Ja sam uplatio.“

Javila se samo jedna koleginica.

I tako je počelo.

Četiri sedmice kasnije istrčao sam svoj prvi polumaraton. Zatim su došli prvi trailovi, prvi vertikalni usponi, prve ultra trke i na kraju prvi maraton. Nisam jurio rezultate niti postolja. Trčao sam da pomjeram vlastite granice.

Ipak, priča o ultramaratonima počela je mnogo ranije.

Dok sam gledao film „Dani divova“ ekipe Ultra trkača Srbije prvi put sam se susreo sa svijetom ultra distanci. U pojedinim dijelovima filma prepoznao sam i vlastite borbe. U to vrijeme imao sam više od 107 kilograma i često sam mislio da za mene nema povratka sportu.

Ali najveći ultramaraton mog života nije počeo na trkačkoj stazi.

Počeo je 2004. godine.

Šest dana nakon mog dvanaestog rođendana ostao sam bez oca. Majka je bila nezaposlena, brat je imao devet godina, a ja sam preko noći morao odrasti. Tada sam prvi put naučio da život rijetko ide planiranim putem i da se neke trke ne mogu napustiti.

Godine su prolazile, a želja za napretkom ostajala.

Prvi test

Prvi test, prva trka na 12 sati, bila je u oktobru 2024. godine u Sarajevu, na Vils ultramaratonu. To je ujedno bio i moj prvi cestovni ultramaraton. Nekih dva do dva i po mjeseca prije Vilsa pominjem kumu ideju o ovoj trci. On oduševljeno prihvata da mi bude podrška i tako počinjem sa pripremama.

Tu trku završavam kao drugoplasirani sa pređenih 108 kilometara, što je bilo nešto više od mog zacrtanog cilja – dva maratona i jednog polumaratona za 12 sati.

Zanimljiva je anegdota nakon trke. Kum i ja odlazimo kod Želje na ćevape i pokušavamo preći pješački prelaz usred sarajevskog haotičnog saobraćaja. Kum nekako zaustavlja Golf 5 da nas propusti, jer sam ja potpuno ukočen – kukovi ne rade, hodam kao na drvenim nogama. Dok šepam preko prelaza, vozač kroz prozor dobacuje:

„Izvini, Tito, nisam znao da si to ti!“

Poslije trke na Vilsu, kada su se utisci slegli, počeo sam razmišljati da li bih mogao istrčati više od 131 kilometra, koliko je tada iznosio rekord Bosne i Hercegovine.

Put prema Zagrebu

Na ljeto 2025. prijavljujem ZG 12h. Već krajem avgusta počinju pripreme. Glavni treninzi odvijali su se u krugu Kampusa Univerziteta u Banjoj Luci. Izabrao sam krug dužine približno 1.400 metara, koliko je iznosio i krug u Zagrebu.

U sklopu priprema istrčao sam Banjalučki maraton za nešto manje od tri sata i završio kao drugoplasirani. To je svakako bilo nešto što nisam ni približno očekivao.

Glavni test pred Zagreb bila je dužina od šest sati u kampusu, gdje sam formirao malu okrepu stanicu kako bih simulirao uslove sa trke. Tokom tih šest sati pridruživale su mi se kolege trkači i značajno pomogle da vrijeme prođe lakše. Ovim putem im se zahvaljujem na podršci.

ZG 12h

Dana 8. novembra 2025. godine u 8:00 startovale su trke na 6 i 12 sati. Moj cilj bio je da pređem barem tri maratonske dužine, odnosno više od 126 kilometara, a minimalno 120 kilometara, što je ujedno i norma za Spartathlon. Rekord Bosne i Hercegovine bio je tek treći cilj po važnosti.

Trka je tekla po planu sve do otprilike sedmog sata, kada su takmičari sa trke na šest sati već napustili stazu. U međuvremenu je prestala i kiša pa mi je postalo hladno. Tada počinje pad tempa, što je bilo i očekivano.

Nedugo zatim stavljam slušalice i puštam muziku koju sam namjenski pripremio za ovu trku. Tako prevazilazim krizu.

Oko devetog sata dolaze mi kolege koje su ranije završile trku na šest sati. Donose mi toplu supu i pomažu da promijenim patike i majicu. U tom trenutku imao sam već više od 105 kilometara, baš prema planu. Tu pravim i najdužu pauzu – svega tri do četiri minute.

U suhoj opremi nastavljam dalje prema zacrtanom cilju.

U posljednja tri sata trke prestaje svaka matematika oko unosa ugljenih hidrata i tečnosti. Tijelo odbija gelove i sportske napitke namijenjene nadoknadi energije. Od tog trenutka glavni izvori energije postaju krekeri, Coca-Cola i bezalkoholno pivo.

Trku završavam u 20 časova sa istrčanih 133,16 kilometara. Tim rezultatom postavljam novi rekord Bosne i Hercegovine u trčanju na 12 sati i ostvarujem normu za Spartathlon.

Kao i uvijek nakon trke, red je proslaviti. Ekipa koja mi je bila podrška i ja odlazimo na poveću količinu piva kako bismo nadoknadili izgubljene kalorije.

Norma je ispunjena.

Sparta još uvijek čeka.