Igranka je na Dolomitima

Igranka je na Dolomitima

Putovanje kao zajednička želja prijateljia, uz kafu i poznato pitanje:

"Gdje ćemo ove godine?"

Tako je počelo i ovo planinarenje od 125km.

Pitala sam ga kako je uopšte završio na jednoj od najpoznatijih planinarskih ruta Evrope.

"Pa nekako je to postao naš mali ritual. Svake godine nas nekoliko prijatelja ode na neko putovanje koje nema puno veze sa klasičnim odmorom. Nakon Švajcarske i Madeire, ove godine izbor je pao na Dolomite. Kada smo počeli istraživati šta tamo vrijedi doživjeti, vrlo brzo smo završili na Alta Viji 1. To je vjerovatno najpoznatiji trek u cijelim Dolomitima i nekako nam se učinilo da nema boljeg načina da upoznaš planinu nego da nekoliko dana živiš u njoj."

Letjeli su iz Zagreba za Bergamo, zatim nastavili prema Milanu, a već narednog jutra vrlo rano sjeli u voz prema Lago di Braiesu. Čim su stigli na obalu jezera koje mnogi smatraju najljepšim u Dolomitima, krenuli su na prvi uspon.

"Nismo mnogo komplikovali. Došli smo na početak staze i odmah krenuli. Nekako mi se i sviđa taj osjećaj kada avantura počne odmah, bez puno čekanja."

Alta Via 1 za pet dana

Alta Via 1 jedna je od najpoznatijih hut-to-hut ruta u Evropi. Umjesto hotela i apartmana, dane završavaš u rifugijima, planinarskim domovima smještenim visoko među vrhovima. Većina ljudi ovu rutu prelazi za osam do deset dana, ali oni su odlučili da cijelu priču spakuju u pet dana, što je značilo da ih svakog dana čeka prosječno oko 27 kilometara hodanja.

Njihova ruta vodila je od Lago di Braiesa preko Rifugio Lavarelle, Rifugio Nuvolaua, Rifugio Coldaija i Rifugio Carestiata, sve do Belluna, grada koji se nalazi na samom kraju treka.

"Kad to kažeš ovako na papiru, zvuči ozbiljno. Iskreno, ni ja nisam razmišljao previše o brojkama prije polaska. Nekako smo svi bili fokusirani na avanturu. Tek kasnije, kada se umor počeo skupljati iz dana u dan, postane ti jasno koliko zapravo prolaziš."

Na kraju je brojka pokazala oko 125 kilometara, približno 7.800 metara uspona i više od 8.000 metara silaska.

Drugačiji ritam života

Zanimalo me kako izgleda jedan običan dan na takvom putovanju.

"Najljepše je to što nijedan dan nije isti. Probudiš se u planinarskom domu visoko u planinama. Dok piješ prvu jutarnju kafu, ispred tebe nema zgrada, nema automobila, nema saobraćaja. Samo vrhovi, stijene i beskrajni horizont. Nakon doručka spakuješ ranac, obuješ gojzerice i kreneš dalje. Onda satima hodaš. Nekada kroz zelene pašnjake, nekada preko kamenih prevoja, nekada pored jezera toliko bistrog da izgleda nestvarno."

Dok ga slušam, imam osjećaj da zapravo ne priča samo o planini. Priča o ritmu života u kojem ti je jedina obaveza da stigneš do sljedećeg doma. Pa to je sjajno zapravo.

"Jedan dan hodaš kroz zelene doline i cvjetne livade, a već nekoliko sati kasnije imaš osjećaj kao da si na nekoj drugoj planeti. Neki dijelovi izgledaju gotovo lunarno. Stijene su ogromne, nepravilne i djeluju kao da ih je neko namjerno rasporedio da impresioniraju svakoga ko prođe tuda."

Dolomiti su poznati upravo po tome. UNESCO ih je još 2009. godine uvrstio na listu svjetske baštine, a mnogi ih smatraju najljepšim planinama Evrope. Fotografije jesu spektakularne, ali kako kaže Stefan, tek kada staneš među te stijene shvatiš koliko kamera zapravo ne može prenijeti ono što vidiš.

"Mislim da nijedna fotografija ne može prenijeti ono što vidiš tamo. Ima trenutaka kada jednostavno staneš. Ne zato što si umoran, nego zato što pokušavaš da shvatiš šta gledaš. Pogled djeluje kao da nije stvaran."

Pitala sam ga postoji li nešto što ga je posebno iznenadilo.

"Iskreno, koliko brzo zaboraviš svakodnevni život. Ovdje postoji samo jedan cilj – stići do sljedećeg doma. Nemaš deset stvari o kojima razmišljaš istovremeno. Hodaš, pričaš sa ljudima, jedeš kada ogladniš i spavaš kada se umoriš. Nakon nekoliko dana shvatiš koliko je to zapravo oslobađajuće."

Večeri u rifugijima

Upravo ti domovi daju poseban karakter cijelom putovanju. U Lavarelli, Nuvolauu, Coldaiju i Carestiatu večera počinje tačno u određeno vrijeme. Nema kašnjenja, nema naručivanja u ponoć, nema posebnih zahtjeva. Svi sjednu za sto otprilike oko sedam naveče, jedu isto i dijele iste priče sa staze.

"To je možda i najljepši dio cijelog iskustva. Dođeš nakon cjelodnevnog hodanja, skineš ranac i sjedneš na terasu doma. Naručiš hladno pivo i večeru koja ti u tom trenutku djeluje kao najbolji obrok koji si ikada pojeo. Onda upoznaš ljude iz Njemačke, Francuske, Kanade, Japana... Svi su došli iz različitih dijelova svijeta, a svi tog dana imaju istu priču."

Na pitanje šta mu je ostalo u posebnom sjećanju od hrane jer Stefan pravi najbolje igranke u Banjaluci, odgovor je stigao bez razmišljanja.

"Taljatele sa raguom od jelena. Poslije toliko kilometara i toliko uspona, vjeruj mi da ukus bude potpuno drugačiji nego kada sjediš u restoranu u gradu. A uz to hladna koka-kola ili pivo i ne treba ti mnogo više za sreću."

Nije sve bilo sunčano

Tokom jednog dana uhvatio ih je grad, bilo je blata, sipara, dugih uspona i trenutaka kada su noge postajale teške od kilometara nakupljenih prethodnih dana.

"Pred kraj dana ima trenutaka kada se pitaš zašto si uopšte krenuo. Posebno kada vidiš da te čeka još nekoliko stotina metara uspona. Ali zanimljivo je da se već sljedećeg jutra probudiš i jedva čekaš da nastaviš dalje. Valjda planina ima taj efekat na ljude."

Posebno naglašava jednu stvar.

"Nosite što manje stvari. Mi smo vjerovatno i pretjerali. Nakon nekoliko dana shvatiš da ti pola stvari iz ranca uopšte nije trebalo."

Savjetuje i da se unaprijed rezervišu domovi jer prijave često kreću već početkom novembra za narednu sezonu, kao i da se obavezno preuzmu offline mape jer nije rijetkost da satima ne sretneš nikoga na stazi.

Korak po korak

Dok završavamo razgovor, postaje mi jasno da ova priča zapravo nema mnogo veze sa brojkama. Nije poenta u 125 kilometara, niti u 7.800 metara uspona. Nije čak ni u tome što su cijelu Alta Viju 1 prešli za pet dana.

Poenta je u tome da je nekoliko prijatelja odlučilo da na kratko pobjegne od svakodnevice, zamijeni ekrane pogledima na vrhove, sastanke razgovorima na stazi i gradski ritam jednostavnim pravilom da svakog dana samo treba stići do sljedećeg doma.

Možda je upravo zato ova priča pronašla svoje mjesto ovdje.

Jer bilo da govorimo o maratonima, Caminu, planinama ili nekom sasvim drugačijem putovanju, ono najvrijednije rijetko se nalazi na startu ili cilju.

Najčešće ga pronađemo negdje između.

Tačno tamo gdje korak po korak pomjeramo granice za koje smo mislili da postoje.

A kada smo završili razgovor, već je pričao o sljedećoj avanturi.

"Ove godine planiramo Tour du Mont Blanc. Ali o tome ćemo neki drugi put."

Za sada neka ostanu Dolomiti.