Treća sreća u Parizu: najsporiji maraton i moja najveća pobjeda

Pariski maraton 2024. za mene je bio najsporija, najteža i najemotivnija trka, ali ujedno i ona čiju sam medalju najduže čekala i najponosnije ponijela kući. Do njega sam stigla preko dvije otkazane trke, jedne trudnoće, carskog reza, neprospavanih noći, treninga uklopljenih između potreba jedne male bebe i hiljadu trenutaka u kojima sam pomislila da možda tražim previše od sebe.

Ako ova priča nosi jednu lekciju, onda je to da je ponekad najsporiji maraton onaj koji govori najviše o tome koliko smo daleko stigli.

San koji je dva puta morao da sačeka

Pariz je oduvijek bio moj omiljeni grad. Ima gradova koje obilazite, razgledate i fotografišete, a ima i onih koje osjećate kao da ste u njima već živjeli neki drugi život; Pariz je za mene uvijek pripadao ovoj drugoj vrsti. Kada sam istrčala svoj prvi maraton i zaljubila se u tu neobjašnjivu, surovu i prelijepu distancu, znala sam da ću jednog dana morati da istrčim i Pariz, jer kako se neki grad može upoznati prisnije nego dok kroz njega prolazite sopstvenim koracima, bez stakla autobusa i bez unaprijed pripremljene turističke rute?

Prva prilika došla je 2020. godine, kada sam kao dio ASICS FrontRunner tima dobila startninu za Pariski maraton. Počela sam da treniram i već sam u mislima vidjela start na Champs-Élyséesu, ali onda se desila pandemija i svijet je stao, a sa njim i moja trka. Maraton je najprije odložen, a zatim otkazan. Bila sam razočarana, naravno, ali sam vjerovala da je to samo odlaganje i da ću se prije ili kasnije vratiti tom snu.

Nova prilika ukazala se 2022. godine. Ponovo sam dobila startninu, ali sam tada ostala trudna. Ovoga puta nije bilo razočaranja, jer je u moj život stizalo nešto neuporedivo veće i važnije, ali sam ipak, negdje u pozadini, pomislila da mi Pariz možda šalje poruku. Dvije prilike, dvije velike promjene plana - možda taj maraton jednostavno nije moj.

A onda sam 2023. postala mama mom Jakovu i, baš u toj najljepšoj i najzahtjevnijoj godini mog života, stigla je i treća prilika: poziv da budem dio globalnog ASICS okupljanja, u okviru kojeg se trčao Pariski maraton 2024.

Treća sreća.

Rekla sam sebi: Sada ideš, pa makar ga trčala na trepavicama.

Želje i nemoguće

Pitala sam se da li sam normalna. Pitali su me i drugi. Kako sam mislila da spremim i istrčim maraton godinu dana nakon porođaja, i to nakon carskog reza?

Iskren odgovor je da nisam u potpunosti znala kako. Znala sam samo da želim da pokušam.

Naravno, ovo nije formula koju bi neka druga žena trebalo samo da prepiše, jer je svaki oporavak nakon porođaja drugačiji i svako tijelo ima sopstveni ritam, ali je za mene povratak trčanju bio i povratak jednom poznatom dijelu sebe. Nisam imala cilj da oborim rekord niti da se pretvaram da se ništa nije promijenilo. Cilj je bio da završim, a moja tiha, lična želja bila je da to bude ispod pet sati.

Pošto sam ranije maratone trčala između 3:16 i 3:40, bila sam ubijeđena da pet sati mogu i bez ozbiljnog treninga.

Aha. Kako sam se samo prevarila.

Maraton ne zanima ko ste nekada bili. Ne pregovara sa starim rezultatima i ne prihvata uspomene na nekadašnju formu kao zamjenu za kilometre koje niste stigli da odradite. Na start donosite samo ono što imate tog dana: trenutno tijelo, trenutnu snagu, trenutni život.

A moj tadašnji život bio je predivan, ali potpuno nepredvidiv. Imati malu bebu i spremati maraton zaista jeste pomalo ludo. Oporavak je često samo riječ koju izgovaraju drugi ljudi; vi ne spavate dovoljno, ne jedete uvijek kada treba, trčite kada beba dozvoli, a tokom treninga ne razmišljate o savršenom tempu i lijepom osjećaju u nogama, već gledate da završite jer žurite kući. I kada se vratite, sve što ste ostavili uglavnom vas sačeka.

U takvom periodu podrška porodice nije lijep dodatak nego osnova cijelog poduhvata. Nekoliko sati koje vam neko pokloni da odradite dužinu znači mnogo više od samog treninga; znači da neko vjeruje u vas, čuva prostor za vaš san i podsjeća vas da, iako ste postali mama, niste prestali da budete osoba sa sopstvenim željama. Mojoj porodici zbog toga dugujem ogromno hvala.

Ali da se ne lažemo: pripreme su često bile potpuno mučenje. Da toliko ne volim maraton, nikada sebi ovo ne bih radila, pomislila bih gotovo svaki put kada krenem na trening - i vjerujem da će trkači tačno razumjeti tu vrstu ljubavi u kojoj se redovno pitate zašto vam je sve ovo potrebno, a onda ipak vežete pertle i izađete.

Kao da cijela priča nije bila dovoljno neizvjesna, petnaest dana prije maratona sam se razboljela. Bila sam malaksala, kilometara nije bilo koliko sam željela, a samopouzdanje se topilo iz dana u dan. U jednom trenutku više nisam razmišljala o tempu, planu ni rezultatu. Imala sam samo jedan cilj: da stignem u Pariz.

Grad svjetlosti prije svitanja

U Pariz sam otputovala sa još jednim prijateljem iz ASICS tima, srećna, uplašena i uzbuđena, sa milion pitanja koja su se smjenjivala brže nego predjeli kroz prozor. Da li ja ovo mogu? Nemam dovoljno dužina. Kako ću izdržati? Kakva sam ja majka kada ostavljam bebu i odlazim da trčim maraton? Da li je Jakov dobro? Da li je sebično što sam ovdje?

Majčinstvo ponekad uspije da i najljepši lični trenutak oboji krivicom, pa sam tako istovremeno bila beskrajno zahvalna što idem ka snu i tužna što sam nekoliko dana daleko od djeteta. Bio je to pravi rolerkoster emocija, samo što još nisam ni stigla na start.

Došli smo dva dana prije trke, a ASICS nam je pripremio program pun druženja, događaja i trčanja. Bilo je prelijepo, energija ljudi iz različitih zemalja bila je zarazna, ali su ti dani značili i mnogo koraka i malo sna - upravo ono što se pred maraton obično savjetuje da izbjegavate.

A onda je osvanuo 7. april 2024.

Ustali smo dok je grad još bio u mraku i krenuli pješice prema startu. Nisam tada znala da ćemo do njega hodati oko četiri kilometra, niti da ću zatim preći još gotovo dva tražeći svoju zonu. Od straha, treme i uzbuđenja nisam osjećala umor. Kada smo se približili Champs-Élyséesu, učinilo mi se da je oko mene milion ljudi.

Nisam bila mnogo daleko od istine: te godine je više od 53.000 trkača stiglo do cilja, pa je izdanje iz 2024. postalo jedno od najvećih maratonskih okupljanja na svijetu. Pariski maraton, čije moderno izdanje postoji od 1976. godine.

U startnoj zoni sam čekala više od sat i po. Oko mene muzika, euforija, zagrijavanje, zagrljaji, nervozan smijeh, posljednje provjere satova i pertli. Već sam bila budna više od pet sati i prešla preko šest kilometara, a trka još nije ni počela, ali tijelo kao da nije postojalo. Postojala je samo misao koja me je pratila kada smo konačno krenuli: Hej, ja trčim Pariski maraton. Konačno!

Najljepša razglednica koja nimalo nije laka

Prvih nekoliko kilometara niz Champs-Élysées nosi vas i kada biste željeli da usporite. Avenija je zatvorena zbog trkača, ispred vas se otvara Place de la Concorde, a zatim prolazite pored Luvra, kroz grad koji ste možda mnogo puta gledali na fotografijama, samo što je sada cijela ta razglednica postala vaša staza. Osjećaj je teško opisati: kao da vam je Pariz na nekoliko sati predao ključeve svojih ulica i rekao da ga upoznate na najteži mogući način.

Ruta zatim vodi preko Place de la Bastille prema istočnom dijelu grada i u Bois de Vincennes, ogromni park koji sam tada prvi put vidjela i koji me je potpuno oduševio. Pariski maraton je zanimljiv i po tome što na jednoj trci povezuje dva velika zelena plućna krila grada - Bois de Vincennes na istoku i Bois de Boulogne na zapadu - a između njih provlači trkače pored nekih od najpoznatijih prizora na svijetu.

Zvuči kao savršeno turističko razgledanje. Samo što je dugo 42,195 kilometara, ima više valovitih dijelova, nadvožnjaka i tunela nego što fotografije otkrivaju, i ni približno nije lako kao što ljepota rute može da zavara.

Meni je već u prvih nekoliko kilometara postalo jasno da me čeka težak dan. Tijelo i mozak nisu sarađivali, ali je adrenalin radio svoje, atmosfera me nosila i krenula sam brže nego što je trebalo.

Greška.

Ona klasična maratonska greška koju prepoznate čim je napravite, ali račun za nju stigne tek mnogo kasnije.

Do polovine sam se nekako držala. Oko mene je neprestano bilo mnogo ljudi, navijači su stajali gotovo duž cijele staze, svirali su bendovi, nepoznati ljudi su izgovarali naša imena i bodrili nas kao da tačno znaju koliko nam je potrebno. Međutim, kada smo se vratili prema centru i izbili na kej Sene, moje tijelo je počelo da se gasi.

Prvi put u životu stala sam dok sam uzimala gel. Hodala sam možda pedesetak metara, zbunjena onim što mi se dešava i preplašena pitanjem kako ću, ako mi je ovako sada, stići do 42. kilometra.

U glavi je počela gužva veća od one na stazi. Kako ću? Zašto mi je ovo trebalo? Da li sam normalna? Da li je Jakov dobro? Zašto trčim maraton kada bih mogla biti kod kuće sa njim?

Pitanja su se vrtjela ukrug, a ja sam ipak išla dalje. Nekada sam trčala, nekada usporavala, nekada samo pratila leđa ljudi ispred sebe. Vidjela sam da je teško i drugima i čudno je koliko utjehe čovjek pronađe u saznanju da nije jedini koji se raspada. Nisu me više nosile noge koliko su me nosili ljudi, muzika i grad.

Sena

Negdje između 30. i 35. kilometra, kada maraton počne da skida sve slojeve samouvjerenosti i ostavi vas nasamo sa onim najiskrenijim u sebi, duž Sene su se otvarali pogledi prema Notre-Dame, mom omiljenom muzeju Orsay i Ajfelovom tornju. Pariz se pojavljivao u prizorima zbog kojih sam godinama željela baš ovu trku, ali više nisam imala snage da ih doživljavam kao turista.

Tada su krenule suze.

Nisam sasvim znala da li plačem od sreće ili umora, zato što mi je teško ili zato što sam, uprkos svemu, tu. Vjerovatno je bilo sve odjednom. Bodrila sam samu sebe gotovo naglas: Hej, ti trčiš Pariski maraton. Ovo si čekala godinama. Samo idi dalje.

Posljednji kilometri kroz Bois de Boulogne bili su strašni. Danas nisam sigurna ni da li ih se dobro sjećam. Slike su isprekidane: malo hodam, malo trčim, pa uzbrdica, pa pokušaj da ponovo uhvatim ritam, pa još jedan razgovor sa sobom u kojem obećavam da je dovoljno samo da se ne zaustavim potpuno. U tom dijelu više nije bilo važno kako izgledam, kakav mi je korak niti šta kaže sat. Sva matematika maratona svela se na najjednostavniju računicu: jedan korak, pa još jedan.

A onda sam izašla iz parka. Ispred mene je bila Avenue Foch, cilj i pogled prema Trijumfalnoj kapiji.

Trčala sam i plakala sve do kraja.

Medalja bez vremena

Ne sjećam se tačno kako sam prošla kroz cilj. Sjećam se medalje. Sjećam se trave. Sjećam se da sam legla i plakala, potpuno prazna i istovremeno ispunjena osjećajem koji samo maraton može da izazove - onim čudnim spojem iscrpljenosti i beskrajnog ponosa, kada znate da vas je distanca slomila na mnogo mjesta, ali da ste ipak pronašli način da sastavite sebe dovoljno da stignete do kraja.

Bio je to moj najsporiji maraton. Bio je i najnaporniji, najteži i najemotivniji.

I upravo zato mi je najdraži.

Ranije sam mislila da vrijednost trke raste sa brzinom, da je najbolji maraton onaj na kojem sat pokaže broj kojim se ponosimo. Pariz me je podsjetio da postoje rezultati koje sat ne umije da izmjeri: povratak tijelu nakon porođaja, hrabrost da ponovo postavite cilj, spremnost da prihvatite da više niste ista osoba koja je nekada trčala 3:16, podrška porodice koja vam pokloni vrijeme za trening i upornost da treću priliku konačno pretvorite u stvarnost.

Ta medalja za mene govori: čekala si četiri godine, postala si mama, počela si ponovo, sumnjala si, bojala se, usporila, hodala, plakala i ipak si stigla.

Zbog toga Pariski maraton od srca preporučujem svakome ko želi da grad ne vidi samo očima nego da ga osjeti cijelim tijelom, od prvog uzbuđenja na Champs-Élyséesu do posljednjeg bolnog koraka na Avenue Foch. Atmosferu, muziku, rijeku trkača i osjećaj dok pored vas prolaze Luvr, Bastilja, Sena, Notre-Dame i Ajfelov toranj nemoguće je potpuno prenijeti riječima.

To morate doživjeti.

A ako vam put do tog starta ne bude prav, ako se planovi promijene jednom, dvaput ili više puta, nemojte odmah pomisliti da vam život govori „ne“. Možda vam samo govori: ne još, jer sve što kasni čeka verziju nas koja će najbolje razumjeti koliko vrijedi trenutak kada se konačno ostvari.