Banja Luka polumaraton

Iz ugla amatera u trčanju: pismo i za moju Banja Luku

Trka je završena prije par dana u odnosu na vrijeme kada ovo pišem. Ako neko misli da je osjećaj nešto posebniji kada završiš polumaraton bilo gdje drugo po Evropi, pa i svijetu, u odnosu na Banja Luku, vara se.

Mogla bi to biti i neka vrsta ocjene: koliko te dugo drži runner’s high, toliko je dobra trka.

Sjajna i lijepa organizacija, bravo Run and More community.

Ako nisi trčao Banja Luku, probaj jer sigurno ćeš se vratiti.

U pitanju nije samo polumaraton nego cijeli Run&More Weekend. To je Tropic Bambini maraton za najmlađe, Intersport School Run, Nektar 5K Team Run, Imlek Protein 10K, Persil Color Fun Run, kao i sam NLB Run and More community Banjalučki polumaraton.

Dodatni plusevi

Pored toga što je ovaj grad i pola mog odrastanja i ličnosti, a dan polumaratona jedan od ljepših (konkurencija lijepih dana u ovom slučaju je jako teška), tu su i tehničke strane koje mu idu u prilog i zovu vas da dođete.

Staza je ravna, pogodna da sam sebe stigneš u drugom krugu.

Okrepne stanice toliko su česte da ne stigneš ni ožedniti.

Zna ugrijati, ali banjalučke lipe ne daju prići. Tvoje je da uživaš i trčiš.

Pored svega, u pitanju je AIMS ruta, što znači da je trka službeno i precizno izmjerena po međunarodnim standardima. Dakle nema laži, nema prevare.

Što više da dijelimo srećne dane

Iskorištavam priliku da po prvi put dovedem svoje roditelje da isprate moju trku zajedno i meni je vikend bio već dovoljno dobar.

Mama je ranije dolazila, dok je tati prvi put. Nerijetko sam završavala trke na video pozivu sa njima i radost zbog same nedjelje koja dolazi danima je ispunjavala moje cijelo tijelo. Smatram privilegijom imaati ovakvu vrstu podrške i sreću da te roditelji sačekaju na cilju. Ako i vašim roditeljima na početku nije jasno zašto trčite, budite uporni, radovaće se narednim trkama više od vas.

Nedjelja u Banjoj Luci

Dan da je mogao biti ljepši nije. Sunce, sjajna atmosfera na startu, porodica i prijatelji na okupu, temperatura skoro idealna, iako ja nisam najbolji reper jer imam neku vrstu štita od vrućine, i jedan propali introvertni pokušaj snimanja random trkača na pitanje: Šta ti pada teže od trčanja?

Jedina mana je ta što je start polumaratona suviše rano da bi stigao otići i na buvljak.

Katarina opet trči, prvi banjalučki polumaraton, samo ovaj put društvo joj pravi Rade i zajedno carski guraju do kraja.

Iako volim kada je trka iz jednog kruga, Banja Luku bih trčala i iz pet istih.

Nakon starta nastavljam pitati random ljude šta im teže pada od trčanja i skontam na nekom 10. kilometru da nisam za to, pa se okrećem trenutku.

Na početku sam se trudila smiriti srce i osjećaj uzbuđenja što dijelim trku sa našim ljudima kroz ulice koje znam napamet, ali su u ovom izdanju pa i one ljepše i drugačije izgledaju.

Brzo sam ušla u ritam dovoljno dobar za baci petaka, zagrljaje usput i pozdravljanje bakica u Novoj Varoši. Poslije Mejdana, jedno od najljepših naselja u Banjoj Luci.

Šta sve možeš u mjesec dana?

Sigurno više nego misliš. Nisam trenirala mart i april ništa više od šetnje do marketa i nazad. Nakon prijave tridesetak dana pred trku odlučila sam prvi put testirati tijelo iz zdravstvenih razloga, tačnije počastiti se konkretnim planom, pozdraviti se sa šećerom i hidrirati se na dnevnom nivou kao Novak Đoković.

Bog zna koliko volim sladoled a tek sladoled Vaniliju Bourbon i koliko je teško jedno pakovanje ne završiti u dva dana

Priznajem, sada je bilo teže uživati ono o čemu uvijek govorim, a to je proces i tješila sam se onim što kažu da za novu naviku treba proći 3 sedmice. Na ovaj način sam pokušala nadomjestiti pasivni period od 2 mjeseca, i za mene je uradilo sjajan posao prije svega u ovih mjesec dana aktivnog treninga pred trku. Nisam imala nikakvu težinu i najlaganije sam podnosila jutarnje trčanje.

Koliko često pohvališ sebe?

Vodila sam se disciplinom u tom periodu od mjesec dana koja nije bila linearna, ali sam prvi put vjerovala sebi i iskreno se pohvalila bez potrebe da mi tu pohvalu neko potvrdi da bi bila opravdana.

Zahvalila sam se svom tijelu i zdravlju i po prvi put neku trku sam u potpunosti posvetila sebi.

Da sam znala koliko je dobro, a i koliko to mogu da osjete tvoji najbliži i oni sami imati benefite od toga, davno bih to uradila.

Podsjeti se koliko si srećan

Na našem polumaratonu prolaziš dva puta pored hrama i te dijelove bih izdvojila kao meni lično jedne od dražih jer pretežno u slučaju polumaratona preplavi te zahvalnost i trnci oko 18. kilometra a to je i momenat prolaska kraj hrama. Znaš da si blizu kraja, endorfin se popne u grlo i ako imaš krizu on te odvede do kraja. Tako da ne brinite, te muke su slađe nego mislite.

Pored zahvalnosti, podsjetio me je i na ono možda bitnije a to je koliko je najljepši osjećaj vjerovati, u šta god to bilo. Nekada mi se čini kao potcijenjen dio jer osjetiš i ti i ti i ti da samo uz takav temelj istinski možemo graditi sve ono što nama pripada.

I opet u cilju kraja nema

Bilo je solidno i moje prolazno vrijeme. U cilju sam izgrlila one najbliže mom srcu, jer napokon sada kada sam i ja jedna od onih koje vjeruju u mene, takva grlim one koji su bili prvi vjetar u leđa.

Iako je teško poželjeti nešto više od toga, tu nije kraj.

Banja Luka me opet podsjetila da ne moram ići daleko da bih doživjela nešto veliko, pa sam protrčala još koji kilometar unazad sa Katarinom i Radetom u njihovim posljednjim kilometrima, jer kakav bi to bio polumaraton da se završi na cilju?