New York maraton: Trčanje kroz grad koji ne spava

Možda se neke velike stvari u životu upravo dese tako da ne postaneš prvo osoba koja je potpuno spremna da ih uradi nego kreneš a negdje usput shvatiš da si to već postala.

Sulude idejice isto jer tako bi ih nazvali ljudi kada sam pomenula da ću otići za NYC 3mjeseca prije samog maratona. Kako god da ih nazovemo, moja odluka je već bila čvrsta a ja srećna što mogu da proživim tako bogato novo iskustvo i to je bilo jedino što mi je u tom trenutku bilo važno.

Smatram da gotovo svako trčanje, bilo na trci ili treningu daje na kraju malo drugačiju, neskromno rečeno bolju, verziju tebe od one koja je stala na start ili počela trening tog dana.

Kada danas razmišljam o danu maratona, vrijeme koje sam istrčala svakako je dio uspomene, ali mnogo prije brojeva vidim sunčano, svježe i prelijepo jutro u New Yorku, hiljade ljudi oko mene, sebe koja jedem dva XXL prazna Dunkin donat-a na startu i zalijevam americkom kafom jer vidim da to svi rade (??) zastave i jezike sa svih strana svijeta, uzaludni pokušaj da nađem prijatelje iz Srbije koji takođe trče među nepreglednom masom istomišljenika, mostove za koje prije trke nisam ni bila svjesna koliko ću ih dobro zapamtiti, nepoznate ljude koji su satima stajali uz stazu i navijali kao da čekaju baš tebe, krizu koja me sustigla negdje oko 35. kilometra i, na kraju svega, Central Park u kojem sam plakala zbog toga koliko sam daleko stigla.

New York maraton mi je bio jedan od najljepših dana u životu jer nije počeo tog jutra i nije se završio prelaskom ciljne linije, već je u nekoliko sati spojio sve mjesece priprema iako bih rekla da im nisam dovoljno ozbijno posvetila, ali eto tu nesavršenu disciplinu i odluku da ipak nastaviš dovoljno dugo da se novembarskog jutra nađeš na startu jednog od najvećih maratona na svijetu.

Od Central Parka do skoro 60.000 ljudi sa istim ciljem

Da sam prije trke detaljno istraživala istoriju New York City Marathona, vjerovatno bih osjećala još veće poštovanje prema svemu čega tog dana postajem mali dio.

Tek kasnije sam detaljnije čitala da je prvi New York City Marathon održan 1970. godine potpuno unutar Central Parka, kada je na startu bilo samo 127 trkača, kotizacija koštala jedan dolar, a cilj je prešlo njih 55, dok je šest godina kasnije maraton izašao iz Central Parka i prvi put povezao svih pet gradskih četvrti, stvarajući rutu zbog koje danas ljudi iz cijelog svijeta dolaze u New York da bi jednog dana mogli reći da su prešli Verrazzano, prošli Brooklyn, Queens, Bronx i Manhattan i završili tamo gdje je cijela priča nekada počela u Central Parku.

Godine 1978. Grete Waitz je upravo u New Yorku, na svom prvom maratonu, istrčala tadašnji svjetski rekord od 2:32:30, a kasnije je ovu trku osvojila ukupno devet puta. Nakon napada 11. septembra 2001, maraton je održan manje od dva mjeseca kasnije i postao je jedan od simbola grada koji je pokušavao ponovo stati na noge.

A onda, 2025. godine, na istu tu priču došlo je još 59.226 imena iz 130 zemalja. Jedno od njih bilo je moje.

Mislim da je upravo to jedna od stvari koje maraton čine posebnim: istorija ovdje nije nešto što posmatraš iza ograde. Dobiješ broj, staneš na start i postaneš njen maleni dio.

Istim ulicama trčali su Eliud Kipchoge, Kenenisa Bekele, Benson Kipruto, Hellen Obiri i neka od najvećih imena dugoprugaškog trčanja. Obiri je tog dana srušila 22 godine star rekord staze i pobijedila sa 2:19:51, dok je Benson Kipruto dobio najtješnji muški finiš u istoriji trke.

Negdje iza njih bila sam ja, djevojka koja je krenula iz Bosne i Hercegovine i koja nije pripadala profesionalnom svijetu trčanja, ali je tog dana imala pravo na istu stazu, iste mostove, isti cilj u Central Parku i istu medalju kada sve završi.

U tome postoji i nešto demokratično jer na stadionu uglavnom posmatramo najbolje sportiste svijeta sa tribina. Na velikim maratonima trčimo njihovom stazom.

Jutro kada prestaneš zamišljati New York Marathon i počneš ga trčati

Moje maratonsko jutro počelo je još u New Jerseyj-u, odakle sam krenula prema zvaničnom startu na Staten Islandu, i što sam se više približavala Fort Wadsworthu, sve mi je bilo jasnije da više nisam samo osoba koja mjesecima govori da se sprema za NYC Marathon, već da je došao onaj dan zbog kojeg su postojale sve dužine, rano ustajanje, umorna glava između posla, života i treninga, daleko od mog grada, porodice i prijatelja što je ponekad djelovalo potpuno besmisleno čak i meni a kamoli ljudima koji ne trče.

Oko mene su bili trkači iz svih krajeva svijeta i svako je na Staten Island donio neku svoju verziju puta do tog jutra, a tek sam kasnije, kada sam čitala priče ljudi sa kojima sam tog dana dijelila stazu, shvatila koliko su neke od tih priča bile veće od bilo čega što sam mogla pretpostaviti posmatrajući masu oko sebe.

Negdje među nama bio je Juan Pablo Dos Santos, koji je nakon što je u saobraćajnoj nesreći izgubio obje noge 42 kilometra New Yorka prošao na protezama i stigao u Central Park poslije ponoći, nakon više od petnaest sati na stazi, dok je istog dana trčala i paraolimpijka Ali Truwit, koja je samo dvije godine ranije nakon napada ajkule ostala bez dijela noge. Nije sve onako kako se čini, pa ni ja sama..drugačije gledaš tu masu ljudi oko sebe, iza jednog broja možda stoji povratak nakon povrede, iza drugog bolest, iza trećeg godine pokušavanja, neko je ustajao prije posla da završi trening, neko trčao kada djeca zaspu, neko skupljao novac za nekoga koga voli, a neko je možda morao ponovo učiti da hoda prije nego što je uopšte mogao početi razmišljati o maratonu.

Verrazzano i prvi trenutak kada shvatiš gdje si

Prvi kilometri vode preko Verrazzano-Narrows mosta i on se odmah pobrine da shvatiš da New York City Marathon neće biti ravna turistička blejica kroz grad, jer početak ide uzbrdo, ali u tom trenutku noge gotovo da ne registruju nagib pošto prvi put ispred sebe vidiš prizor koji si do tada uglavnom gledao na fotografijama i snimcima drugih trkača.

Tek kada podigneš pogled i vidiš rijeku ljudi koja prelazi most, pa se okreneš i shvatiš da ih je jednako mnogo iza tebe, dobiješ pravu predstavu o tome u čemu učestvuješ, a meni je vjerovatno baš tu prvi put prošlo kroz glavu da sam zaista stigla do dana koji je mjesecima postojao samo kao datum u kalendaru.

Ne sjećam se da sam tada razmišljala o tempu niti sam pokušavala analizirati kako se osjećam i šta će biti za deset, dvadeset ili trideset kilometara, jer sam više od svega željela sebi dozvoliti da budem prisutna u trenutku u kojem prelazim jedan od najpoznatijih startova u maratonskom svijetu i ulazim u Brooklyn.

Brooklyn i grad koji tog dana ne posmatra trku

Ranije sam par mjeseci živjela i trenirala u New Yorku te imala priliku upoznati njegovu trkačku zajednicu, zbog čega mi grad nije bio potpuno nepoznat kada sam stala na start, ali tek tokom Marathon Sunday sam shvatila šta ljudi zapravo misle kada kažu da se New York City Marathon teško može objasniti nekome ko ga nije doživio.

Posebno kroz Brooklyn dobiješ osjećaj da maraton nije sportski događaj koji se tog dana slučajno održava u gradu, već da je taj jedan veliki New York kolektivno odlučio da dan pripada samo trkačima. Muzika izlazi iz lokala, ljudi su na trotoarima satima, djeca pružaju ruke prema stazi, neko ti pročita ime i počne ga vikati sa takvim uvjerenjem da na trenutak zaboraviš da tu osobu nikada u životu nisi vidio, a svaki sljedeći blok donosi novu muziku, transparent ili grupu ljudi koja kao da ima samo jedan zadatak a to je da te pošalje još nekoliko stotina metara dalje.

New York inače ima nevjerovatnu sposobnost da učini da se osjećaš malenim i tog dana sam prvi put imala potpuno suprotan osjećaj, kao da je jedan od najvećih gradova na svijetu napravio dovoljno prostora za svakog od nas i naše male lične razloge zbog kojih smo odlučili pretrčati 42 kilometra kroz njega.

Nisu svi kilometri New York maratona bili samo moji

Postojao je još jedan razlog zbog kojeg nisam željela da svoje iskustvo NYC maratona svedem na rezultat, jer sam kroz New York trčala i kao dio humanitarne akcije za Roditeljsku kuću „Iskra“ u Banjoj Luci, koja pruža podršku djeci koja se liječe od malignih bolesti i njihovim porodicama.

Humanitarnu priču ranije smo Katarina i ja započele kroz akciju „Zdravlje iznad granica“, sa jednostavnom idejom da kilometre koje mi dobrovoljno biramo da trčimo pokušamo pretvoriti u nešto korisno za ljude koji svoje mnogo teže maratone nisu birali, zbog čega je i ovaj maraton za mene imao značenje koje nije moglo stati u prolazno vrijeme ili medalju.

Mi za maraton mjesecima treniramo, znamo tačan datum kada će početi i, ako sve prođe kako treba, otprilike znamo kada će završiti, imamo plan treninga i ljude koji nas čekaju na cilju ili kod kuće, dok postoje porodice koje svoje najteže životne maratone započnu bez priprema, bez plana i bez informacije koliko će trajati, pa mi je upravo ta perspektiva pomogla da kilometre pretvorim u nešto veće nego što zaista jesu.

Na tom putu podršku mi je pružio i Sport Vision Bosna i Hercegovina, zbog čega mi je bilo još draže što cijela priča nije ostala samo moj privatni odlazak na jednu veliku svjetsku trku, već je povezala ljude i organizacije iz Bosne i Hercegovine sa danom koji ću ja pamtiti cijeli život.

Mostovi New Yorka i kilometri na kojima maraton počinje razgovarati s tobom

New York maraton prolazi kroz pet borougha i upravo su mostovi oni koji te tokom trke neprestano podsjećaju da ovaj grad neće dozvoliti da svih 42,195 kilometara prođu lako, jer svaki prelazak donosi promjenu ritma, novi uspon i zatim novi dio grada, pa imaš osjećaj kao da se jedna velika trka sastoji od nekoliko manjih priča koje se neprestano otvaraju jedna za drugom.

U početku takve promjene doživljavaš gotovo turistički i činjenicu da doslovno trčiš kroz New York, ali što se približavaš posljednjoj trećini maratona, sve manje energije ostaje za posmatranje, a sve više pažnje počinje odlaziti na ono što ti govore noge, stomak i glava.

Maraton prije ili kasnije dođe po svoje, bez obzira na to koliko si spreman, koliko si disciplinovano odradio pripreme i koliko dobro kontrolišeš tempo, a moj je ozbiljnije pokucao negdje oko 35. kilometra.

Na 35. kilometru New York je postao tih

Do tada sam upijala grad, muziku, navijanje i ljude oko sebe, ali je u jednom trenutku sva buka postala je nešto što više nisam mogla jednako primati, noge su već vrlo jasno znale koliko kilometara imaju iza sebe, a mozak je počeo praviti onu računicu koju mu nikako ne želiš dozvoliti na maratonu.

Nisam imala nikakav filmski trenutak u kojem odjednom pronalazim novu snagu i nastavljam kao da iza mene nije ostalo 35 kilometara, niti sam pokušavala ubijediti sebe da me ništa ne boli, već sam jednostavno prihvatila da poslije toliko kilometara moje noge imaju potpuno pravo da budu umorne i da mi zadatak nije da se ponovo osjećam kao na desetom kilometru, nego da nastavim dalje sa onim što tog trenutka imam.

Ispod umora je, međutim, sve vrijeme postojao jedan osjećaj koji je bio mnogo jači od njega, a to je bila ogromna sreća što sam zdrava, što sam tog dana tu, što trčim kroz New York, što sam iz Bosne i Hercegovine došla do starta jednog od najvećih maratona na svijetu i, možda najviše od svega, što sam prošla cijeli proces priprema koji mi je omogućio da se uopšte nađem na 35. kilometru i na moju sreću žalim samo što me bole noge.

Kada sam to sebi osvijestila, bol nije magično nestala i nisam postala odmorna, ali sam nastavila trčati umorna i istovremeno životu zahvalna, a mislim da sam baš u tom trenutku najbolje razumjela šta mi je cijeli proces priprema pokušavao objasniti. Cilj maratona nije da se 42 kilometra osjećaš dobro, nego da kada dođe dio u kojem se više ne osjećaš dobro imaš dovoljno razloga da ipak nastaviš.

Central Park i kilometar na kojem više nisam mislila na cilj

Kako se približavaš Central Parku, počinješ osjećati da se grad polako zatvara oko posljednjih kilometara i da više nema mnogo prostora za kalkulacije, jer ono što je mjesecima bilo trening, plan, dužina, tempo, san, nervoza i iščekivanje odjednom postaje nešto što je udaljeno samo nekoliko minuta od toga da postane završena stvar.

Negdje oko 41. kilometra počela sam plakati, ali ne zato što više nisam mogla, već upravo zato što sam prvi put tog dana sa potpunom sigurnošću shvatila da mogu i da mi je ostalo premalo do cilja da bi mi New York taj maraton više mogao uzeti.

Jedna volonterka pored staze vidjela me uplakanu i odmah mi prišla, vjerovatno očekujući grč, vrtoglavicu ili neki drugi problem kakvih na posljednjim kilometrima maratona vidi bezbroj, dok ja u tom trenutku nisam znala kako da joj objasnim da sam zapravo više nego dobro i da plačem samo zato što mi je konačno postalo jasno gdje sam stigla.

Ostao mi je približno kilometar i nisam razmišljala o tome koliko mi je ostalo, nego o svemu što je bilo potrebno da do tog kilometra dođem, jer nijedan pojedinačni trening nije mogao sam da me dovede u Central Park, već su to uradile sasvim obične odluka da izađem i odradim ono što sam sebi obećala, čak i onda kada nijedna od tih odluka sama za sebe nije izgledala posebno ili vrijedno pamćenja.

Maraton ih je samo spojio u jednu liniju dugu 42,195 kilometara.

Najljepši dio prvog maratona možda uopšte nije cilj

Kada ljudi pričaju o prvom maratonu ili nekom od World Marathon Majors, prirodno je da najviše razmišljaju o samoj trci, medalji i trenutku prelaska ciljne linije, ali meni je New York ostavio nešto malo drugačije, jer sam nakon svega shvatila da najveći dio sreće tog dana nije dolazio iz činjenice da sam završila maraton, nego iz spoznaje da sam postala osoba koja je bila dovoljno istrajna da do njega dođe.

Pripreme i odlazak u nepoznato nisu bile samo cijena koju sam morala platiti da bih dobila jedan lijep dan u New Yorku, nego su bile dio tog lijepog dana, jer bez svih sedmica prije njega Central Park ne bi imao isto značenje, Verrazzano bi bio samo most, 35. kilometar samo težak kilometar, a medalja samo još jedan predmet koji poslije doneseš kući.

Zbog toga ljudima koji žele trčati svoj prvi NYC Marathon ili neki drugi major, maraton, pa čak i prvu trku na 5 kilometara vjerovatno ne bih rekla da čekaju trenutak kada će se osjećati kao pravi maratonci/trkači, potpuno spremni i sigurni da znaju šta rade, jer sam čak i tog jutra na Staten Islandu pokušavala pohvatati veličinu svega što se oko mene događa, a nekoliko sati kasnije bila neko ko je upravo završio New York City Marathon 2025.

Zbog svega toga New York maraton ne pamtim samo kao svoju prvu veliku maratonsku priču, niti samo kao jedan od World Marathon Majors koje sam željela završiti, već kao jedan od najljepših dana u životu, dan u kojem sam nekoliko sati trčala kroz grad koji ne spava i imala neobičnu sreću da, usred sve te buke, ljudi i kilometara, vrlo jasno čujem koliko vrijedi istrajati u nečemu što ti je važno.