Basel polumaraton: Prijatelji za Iskru

Na šta pomislim kad se sjetim rečenice da u cilju kraja nema?

Priča koja je spojila toliko dobrih ljudi da bi ovako nešto trebalo raditi na godišnjem nivou. Zato ova moja priča, za razliku od Frankfurta, ima više zvijezda.

Od Katarine, koja je prvi put trčala polumaraton u jednom od najtežih perioda života, Ljiljane iz roditeljske kuće Iskra, koja je objeručke prihvatila prijedlog za inicijativu, dana kada sam posjetila roditeljsku kuću i upoznala stvarne heroje, Jelene zbog koje su za akciju čuli svi u Banjaluci, a i šire, Milene koja je moju želju da karanfil trči sa mnom prenijela na tkaninu, Kiće koja nas je ugostila u Bregencu, Anje koja je došla iz Ciriha..ma ekipe koja je išla s nama u Bazel, i svih ostalih ljudi kod kuće.

Overthinking mi dugo godina nije dao dosta toga da promijenim u mjeri kojom bih bila zadovoljna. Čim čujem neki komentar gdje mi čak ni zvuk komentara ne odgovara na neku moju ideju, odustala bih i ovaj put nije bilo tako.

Ne može biti samo još jedan polumaraton?

Spajanje ugodnog sa korisnim već je postala vrsta navike. Priznajem malo me prebacilo poslije Camina na foru: Bože, što igdje idemo autom, samo treba hodati ali jasno nam je da taj trip može trajati svega tri dana. Vraćam se u realnost i tražim trke po Evropi. Toliko ima zanimljivih trka da razmišljam da živim bar jedno 120 godina.

U moru zanimljivih ponuda biram nešto što će i nekog drugog motivisati, nešto što i meni baš sada u ovom trenutku treba, jer definitivno mi nije trebalo samo da odem i istrčim krug po Rimu. Što ne znači da neću.

Stomak je rekao svoje

Prva zvijezda je Katarina, s kojom unazad godinama želim da podijelim polumaraton i koja mi je povjerila odabir. Nošena određenom vrstom odgovornosti... šalim se, ali i ne šalim hh jer volim što prisustvujem njenom prvom polumaratonu i stalo mi je da ima iskustvo dovoljno dobro da nastavi uživati u trkačkom turizmu.

Iskoči mi trka koja prolazi kroz čak tri države. Ma prodato. Kažem njoj: ama prodato.

Možemo posjetiti još neke zvijezde, Kristinu i Srđana, koji žive na tri sata od Bazela. Ma još više prodato. Daj nama, daj svima.

Basel polumaraton, stižemo.

Tačnije zove se Dreiländerlauf. Cross-border polumaraton u Bazelu, Švajcarska, 21.1 kilometar kroz tri države: Švajcarsku, Francusku i Njemačku. Start u istorijskom Marktplatzu u Bazelu, pa preko mostova na Rajni 4 puta, kroz Saint-Louis u Francuskoj, Weil am Rhein u Njemačkoj i nazad u Bazel.

U jednom dijelu prelazi se preko najdužeg pješačkog mosta sa jednim rasponom na svijetu između Francuske i Njemačke.

Scenski lijepa, većinom ravna trka, malo grad, malo rijeka, malo priroda, malo granice, malo ne znaš gdje si i dobro svima. Osim polumaratona, događaj ima i puni maraton i 10.1 km fun run, a obično se održava sredinom maja.

Topla preporuka ako tražite nešto drugačije.

Dvije sedmice koje su pokrenule ljude

Dva mjeseca pred trku odradimo sve što treba za prijavu i nismo ni izgovorile, a znale smo da će ovaj polumaraton nositi neku ljepšu poruku. Nismo uradile za Camino i sad je vrijeme.

Nažalost, u našoj državi nezahvalno je izdvojiti bilo koga za skupljanje pomoći, ali smo ipak Roditeljskoj kući Iskra iz Banja Luke predložile ovakvu inicijativu.

Lično mislim da ništa nema tako duboku paralelu sa životom kao pokret bilo koje vrste. Zato smo se kroz ovu akciju potrudile da dotaknemo sve vas pojedinačno.

Zdravlje iznad granica nije bilo samo ime akcije već i poruka i podsjetnik. Na prvom mjestu za djecu iz Iskre, koja svoju trku trče svakog dana, bez pauze i bez luksuza da kažu danas mi se ne da.

Prvo što me je dotaklo, jer nikada ništa slično nisam radila, kao ni Kaća, jeste reakcija Ljiljane, moje treće zvijezde ove priče. Koliko god banalno zvučalo, mislim da je i u meni i Katarini ključala određena vrsta straha kako mogu reagovati predstavnici udruženja, a kasnije i ljudi iz okruženja.

Plan, bez prethodnog iskustva, bio je da nam akcija traje dvije sedmice pred trku, da se prodaju kilometri po simboličnoj cijeni od 20 KM i da sredstva idu direktno njima.

A za prvu impresiju o tome koliko se jedna mala ideja brzo može pretvoriti u nešto što više nije samo tvoje je momenat gdje nastupa moja četvrta zvijezda, Jelena, koja dijeli sadržaj i zahvaljujući njenim društvenim mrežama za akciju je vrlo brzo čula cijela Banjaluka i okolina.

Hvala ti, Jelena.

Dakle koristile smo društvene mreže za oglašavanje, posao i kontakte, kao i pokoji nastup za domaće TV stanice. Ni Katarina ni ja nismo očekivale takve reakcije, veliku podršku ali tu je opet onako kako je stvarno: ništa nećemo ni znati ako ništa ne mijenjamo.

Prva zvijezda ove priče

Ko zna zašto je to dobro / sve je to iz nekog razloga. Ne znam da li je neko nekad skontao, ako jeste neka javi, jer tajming dešavanja na privatnom planu kod Katarine u momentu kada smo počele cijelu priču i akciju bio je jako težak.

Istina je da čekanje idealnog trenutka vjerovatno neće nigdje dovesti ali svakako snaga koju je trebalo naći, a ne odustati, u najmanju ruku je vrijedna divljenja.

Negdje sam pročitala da kažu da u životu kako on odmiče ne bude ništa lakše... ULAŽEM PRIGOVOR. Ne jer postoji recept za to da bude lakše, ali sam sigurna da možemo naučiti da podnosimo lakše.

Pomenula sam da mi je pokret bilo koje vrste inspiracija za borbe koje znam da dolaze nama svima svakodnevno. Katarina vjerujem da neće pamtiti posebno one krize na 15. kilometru jer pobogu ljudi u Francuskoj ne znaju za vodu... Pamtiće način na koji je iznijela sve što je došlo na put.

Tako moja prva zvijezda priče završava majstorski svoj prvi polumaraton bez stajanja i uspješno privodimo kraju akciju skupljanja pomoći kroz naše trčanje za djecu oboljelu od malignih bolesti.

Katarina, sve u redu samo moraćeš mi se odužiti za jednu stvar, a to je što sam bez tebe išla da pričam na TV.

Karanfile, cvijeće moje

Milena je još jedna zvijezda ove priče jer je moju želju da karanfil trči sa mnom prenijela na tkaninu koja je predstavljala ljubav, empatiju, brigu i saosjećanje sa svim što nas okružuje.

Nije bio samo detalj već podsjetnik da vidimo sve što nas sad i ovdje okružuje.

Hvala ti, Milena.

Malo dramice na startu jer ti i ja smo Bosanci

Hladno kao u maju u Švajcarskoj, što god to značilo.

Pada kiša ona najgora, i hoće i neće, poznato stanje. Vozimo se do Bazela tri sata, nas pet u autu a tri otvorena oka ukupno, poznato uzbuđenje nije dalo zaspati i to smo vjerovatno prenijele i na naše domaćine pa nam ni plejlista Merak ne pomaže.

Nismo pokupile startne brojeve koji se inače pokupe dan prije trke jer smo mislile lagani smo kad stignemo ujutro. Ometene raznim drugim mislima zaboravile smo da je vjerovatno velika gužva na startu. Vidim masu ljudi koji su slično razmišljali i kontam kako smo došle trčati tri države a ni start nećemo preći.

Startamo iz Bazela, iz Marktplatza, tog istorijskog dijela grada koji bi možda čovjek i razgledao da nije mokar, promrzao i u blagom stanju egzistencijalne krize oko startnog broja ali nasmijano pjevušim u sebi Ti i ja smo Bosanciii, sopstvenu verziju Čoline Ti i ja smo južnjaci.

Navijanje kroz Bazel okej stidljivo, kroz Njemačku i Francusku još stidljivije. Trka sama po sebi, u smislu atmosfere, nije bila ništa spektakularno. Nije to onaj haos gdje te publika nosi i gdje se svako malo pitaš da li si na trci ili šta se dešava.

Ovo kažem zbog ljudi koji bi možda trčali ovu trku, jer mi svakako nismo došle zbog atmosfere. Nas je vozilo to što prelazimo granice. Vozilo nas je to što smo tu zbog Iskre. Vozilo nas je to što Katarina trči svoj prvi polumaraton. Vozilo nas je to što negdje kod kuće ljudi prate, šalju podršku, kupuju kilometre, dijele objave i vjeruju da tih 21.1 kilometar može biti više od distance.

Ne volimo granice

Trasa ide preko nekoliko mostova na Rajni, kroz grad, uz rijeku, kroz dijelove koji djeluju kao da se države smjenjuju tiše nego što čovjek očekuje. Jedan trenutak si u Švajcarskoj, drugi u Francuskoj, treći u Njemačkoj, i onda opet nazad u Bazel, aloo kako to može biti samo 21.1 kilometar?

Misli mi tutnje po glavi koliko je ovo jedna lijepa simbolika, pomišljam koliko sad i sad volim ovaj dan. Brišu se granice između “ja to ne mogu” i “evo me, radim to”, mislim na djecu iz Iskre, želim da imaju ovakve dane i oni, mislim na svoju babu koja mi je ostavila karanfil u martu te godine, gledam kako i Katarina pobjeđuje sebe i brišem sve što me ograničava.

Nije kraj u cilju, u cilju je ono što postaneš do njega

Pune dvije sedmice organske promocije donijele su Iskri pomoć u iznosu od 3.547,62 KM. Hvala vama svima koji ste bili dio priče.

I za najbolji mogući kraj, okupljanje oko stola ljudi bliskih srcu krunišemo sve uz roštilj i Kristina koja izvlači keca iz rukava - cheesecake s pistacijom. Hvala ti, Kristina.

Značenje, ove ne tako spektakularne trke u smislu trkačke atmosfere, bilo je ogromno i bila je početak svega što će uslijediti.

P.S. Katarina je nastavila da trči :)