Ljubljana maraton 2026: od „ma ko bi trčao maraton“ do cilja

01Kako je sve počelo?

Početkom 2025. godine, nakon nekoliko istrčanih trka na 10 kilometara, odlučila sam se za svoj prvi polumaraton. Pripreme nisu bile nimalo ozbiljne, pa sam u jednom trenutku pomislila: „Ma ko bi trčao maraton, to je stvarno dosadno.“

Kao neko ko je cijeli život u sportu, navikla sam da pomjeram svoje granice. Tako sam otišla i na taj prvi polumaraton. Vjerujem da je svaki rekreativac nakon neke trke bar jednom pomislio: „Ma što je meni ovo trebalo u životu?“ E pa, tako je meni bilo poslije svake trke, pa i ove.

Međutim, već sat vremena nakon završetka polumaratona, kada sam malo došla sebi, negdje u dubokoj podsvijesti javila se misao: „Okej, ovo sam riješila, mogla bih sad maraton.“

Ideja je zvučala poprilično suludo, s obzirom na to da se do tada nisam ozbiljno bavila trčanjem, a nisam baš ni znala kako treninzi trkača treba da izgledaju. Ipak, poslije toga istrčala sam još dva polumaratona i želja za maratonom postajala je sve veća.

Nakon ovogodišnjeg banjalučkog polumaratona definitivno sam odlučila da se prijavim za maraton. Odmah sam poželjela da to bude Ljubljana. Nije tako daleko od kuće ako mi se nešto loše desi. 😄

Ljudi oko mene uglavnom su reagovali pozitivno, s oduševljenjem i čestitkama. Najviše su se, očekivano, brinuli roditelji, ali mislim da je to sasvim opravdano.

02Pripreme: disciplina prije motivacije

Pripreme sam radila samostalno, bez mentora ili trenera. Čitala sam, istraživala i „krala“ znanje i treninge od ozbiljnijih trkača.

Velika inspiracija mi je moja nerođena tetka, koja i u šezdesetim godinama trči maratone i iza sebe ima istrčane sve majore, ali i druge velike trke. Na samom početku priprema rekla mi je: „Maraton je ozbiljna stvar i treba ga pametno spremiti.“ I bila je potpuno u pravu.

Uslijedila su dva mjeseca intenzivnih treninga – kombinacija treninga snage, intervala, uzbrdica, dužina i laganog trčanja. Sve to zvuči lijepo kada se nabroji, ali u praksi je bilo poprilično zahtjevno.

Ustajanje rano ujutro prije posla, treninzi, radni dani koji se nekada oduže, svakodnevne obaveze i moj pas, koji takođe ima svoje rituale i navikao je na bar tri kilometra šetnje dnevno. Vikendom bi te šetnje nekada trajale i do deset kilometara.

Uglavnom, bio je to veoma intenzivan period. Rekla bih da u 95% vremena nemaš motivaciju za trening, ali disciplina te i ne pita za motivaciju. Znaš da je taj dan trening po planu i to je to. Nema mnogo pregovaranja sa samom sobom.

03Povreda – neplanirani dio priprema

A onda se, dva i po mjeseca prije maratona, desila povreda tibijalne tetive.

Kako je do toga došlo? Kombinacijom neiskustva i nedovoljnog odmora za tijelo.

Prvih nekoliko dana nisam povredu shvatala ozbiljno. Planirala sam dalje treninge kao da je sve u redu, ali svaki pokušaj trčanja završavao se nakon nekoliko kilometara zbog jakih bolova.

„Prerovila“ sam internet pokušavajući da pronađem što više informacija o toj povredi.

Nakon desetak dana eksperimentisanja s vježbama za tetivu i pokušajima trčanja shvatila sam da se povreda neće sama riješiti i da mi treba stručna pomoć.

Javila sam se dr Jakovljeviću i klinici Orthosport. Zaista sam zahvalna što u našem gradu imamo takvog doktora i takvu kliniku!

Počela sam s terapijama, ali povratak na trening i oporavak do trke tada su djelovali potpuno nerealno. Trčanje sam svela na minimum. Nekada bih otišla i istrčala samo jedan ili dva kilometra, što je tada bio moj maksimum. Za nekoga ko se sprema za maraton, to baš i nije ohrabrujuće.

Nastavila sam s vježbama snage, povremeno plivanjem ili biciklom, odnosno svime što nije opterećivalo tetivu, a što mi je omogućavalo da koliko-toliko održim bazu koju sam do tada izgradila.

U tom periodu činilo mi se da do oktobra neću biti spremna ni za polumaraton bez bolova, a kamoli za maraton. Ali, naravno, nije mi palo na pamet da smanjim distancu, a kamoli da otkažem trku.

Srećom, terapije su bile uspješne i iz sedmice u sedmicu počela sam povećavati kilometražu. Pažljivo sam pratila kako tetiva reaguje i na najmanju bol prekidala trening.

Pored fizikalnih terapija, stavljala sam hladne obloge na tetivu, mazala je gelom od gaveza više puta dnevno, radila vježbe za jačanje i kotrljala lopticu ispod stopala. Nisam čak ni uzimala tablete protiv bolova jer sam željela da u svakom trenutku znam koliko me zaista boli.

Nisam htjela da me lijekovi zavaraju, pa da pomislim da je bol prošla i odem trčati prije nego što je tetiva bila spremna. Naravno, pokušavala sam vježbati i strpljenje – koliko je glava dozvoljavala, jer sam o trčanju maštala dan i noć.

Na početku priprema jedini cilj mi je bio da maraton završim lagano i bez povrede. Nisam ni slutila da će upravo povreda postati najveći izazov cijelih priprema. Imala sam zacrtan plan u glavi i vjerovala da su mi četiri mjeseca sasvim dovoljna da se spremim.

Međutim, ta četiri mjeseca pretvorila su se u dva i po mjeseca pravih priprema i mjesec i po borbe da uopšte odradim trening bez bola.

Najviše me psihički opterećivala činjenica da mi je najduža distanca prije povrede bila 24 kilometra. Nakon oporavka ostalo mi je jako malo vremena za veće dužine, a dodatni problem bio je strah od bola u tetivi svaki put kada bih krenula na takav trening.

Sumnje su se tokom priprema redovno javljale. Bilo je dana kada sam se zaista pitala mogu li ja to. Ono što me održavalo na putu ka cilju bila je želja da sve završim kako treba – a i rekla sam previše ljudi da ću to istrčati, haha – ali i podrška prijatelja i trkača s kojima sam trenirala.

04Sedmica pred trku

Sedmica pred trku bila je, kao i same pripreme, poprilično napeta. Tada su se počeli javljati razni bolovi u tijelu kojih tokom treninga nije bilo. Vjerujem da je dio toga bio i na psihičkoj bazi.

Trčanje sam svela na minimum. Te sedmice istrčala sam svega nekoliko kilometara i odlučila da se odmaram. Jela sam, unosila dovoljno tečnosti i pokušavala što bolje pripremiti tijelo za napor koji ga čeka.

U Ljubljanu sam došla sa svojom ekipom – mužem, kumovima i drugaricom – tako da nisam imala ni mnogo vremena ni prostora za pretjerano razmišljanje o tome kako će sve proteći.

Za promjenu, prije ove trke stvarno sam uspjela spavati i odmoriti se. Tog jutra bila sam spremna i jedva čekala da trka počne.

Pošto sam bila u grupi D, moja zona se od početka polako pomjerala prema startu. To je trajalo nekih dvadesetak minuta, ali meni je djelovalo kao vječnost. Bilo je hladno dok smo stajali, a kada si već tu, opremljen i spreman, jedino što želiš jeste da konačno počneš trčati.

05Ljubljana – 42 kilometra koja se ne zaboravljaju

Organizacija trke u Ljubljani bila je stvarno na odličnom nivou. Sve je bilo jasno raspoređeno, bilo je dovoljno punktova s vodom, izotonicima, gelovima i čokoladicama, kao i dosta redara i medicinske pomoći.

A atmosfera navijača – savršena! Nije bilo ni trenutka da ne čuješ podršku sa strane. Svirači, plesači, muzika, rekviziti za navijanje… Ma sve, sve top!

Ljubljanu zaista toplo preporučujem svima, posebno onima kojima je ovo prvi maraton. Staza je dosta ravna i veoma lijepa.

Prvih deset kilometara je proletjelo. Iskreno, ne sjećam se ni da sam ih trčala. Bilo je dosta gužve, ali dovoljno prostora da se ne sudaraš s drugim trkačima.

Vjerovatno bi proletjela i druga četvrtina trke da nisam morala tražiti Toi Toi. Očigledno ih nije bilo dovoljno za broj trkača. Uspjela sam otići u toalet tek na 21. kilometru, i to u neki kafić. Ekstra! Sve to za nekoga kome je bio drugi dan ciklusa. Da, i to me moralo snaći!

Ali, zanimljivo, ni u jednom trenutku nisam pomislila da neću uspjeti završiti trku.

Nakon polovine trke, kada smo se odvojili od polumaratonaca, počeo je malo drugačiji dio. Bilo je znatno manje trkača, samim tim i manje navijača, ali ih je i dalje bilo sasvim dovoljno da atmosfera ne izgubi svoju čar.

Nekako sam uspjela potpuno da se isključim i pustim noge da rade svoje. Toliko sam se isključila da sam čak dva puta ignorisala svoje ljude koji su došli navijati za mene. Bukvalno ih nisam registrovala.

Staza je zaista lijepa. Jedan dio trči se kroz šumu, drugi kroz mirnije dijelove grada. Imaš priliku da na trenutke izađeš iz gužve i samo se prepustiš trčanju.

A onda dolazi onaj dio o kojem svi pričaju – oko 35. kilometra. Na momente sam osjetila trnce u tijelu, ali sam uspjela samu sebe ubijediti da je to osjećaj koji me obuzme i na posljednjim kilometrima kraćih trčanja. Bilo to pet, deset ili petnaest kilometara, svejedno.

Zanimljivo je da mi je u tom trenutku jedna od glavnih želja bila da me neki fotograf uhvati u plesnom skoku. Želim sa svake trke ponijeti takvu fotografiju. Uspjela sam pronaći fotografa, ali skočiti na 40. kilometru maratona nije baš jednostavan zadatak.

Tako mi je, uz pokušaje da pronađem nešto o čemu ću razmišljati umjesto o bolu u nogama, prošao i posljednji dio trke.

Tokom priprema zamišljala sam da će ulazak u cilj biti mnogo emotivniji, možda čak i neki poseban trenutak koji ću dugo pamtiti. Međutim, nije bilo baš tako. Nije se desio nikakav filmski trenutak, ali sam osjećala ogromnu ispunjenost, sreću i zahvalnost što sam uspjela istrčati bez bola i što sam, uprkos svemu, zaista uživala u svakom kilometru.

Na kraju se ispostavilo da je upravo to i bio moj cilj za prvi maraton – završiti ga bez pritiska i uživati u trci.

I prvi put nakon trke nisam pomislila: „Što je meni ovo trebalo u životu?“

06Šta sam naučila iz ovog iskustva?

Poslije maratona bilo je teško hodati, ali već nakon dva dana bol je skoro u potpunosti prošla. A osjećaj da iza sebe imaš takav uspjeh ipak mi je bio mnogo važniji od tih nekoliko dana upale mišića.

Ono što sam najviše naučila iz cijelog ovog procesa jeste strpljenje. I to da nije uvijek najvažnije koliko brzo napreduješ, nego da znaš kada treba da usporiš.

Moj odnos prema trčanju nije se mnogo promijenio nakon Ljubljane. I dalje sam trkačica početnica, ali dugogodišnja takmičenja u plesu i gimnastici ostavila su u meni takmičarski duh. Tako da sada već želim nove trke, prvenstveno da bih mogla popraviti svoje vrijeme.

Nakon kraće pauze i odmora poslije maratona nastavila sam da treniram po planu koji sam imala i prije trke. Mislim da su upravo pravilan trening i kontinuitet zaslužni za fizičku i psihičku snagu koju sam imala tokom maratona.

07Šta bih poručila nekome ko želi istrčati maraton?

Prije svega – budite strpljivi i uzmite dovoljno vremena za pripreme. Dužina priprema je individualna i ne treba niko drugi da vam određuje koliko vam je vremena potrebno.

Ako se do sada niste bavili sportom ili barem niste trenirali ozbiljnije, savjetovala bih da pronađete mentora ili trenera. Maraton nije bilo kakva trka. Nije čak ni polumaraton. I ne treba rizikovati povredu ili nešto ozbiljnije samo zato što je maraton postao trend.

Takođe, ne treba očekivati da će motivacija biti prisutna svaki dan. Neće. Pogotovo kada uz treninge imaš posao, porodicu i sve ostale obaveze koje čine normalan život. Ali uz dobru organizaciju i disciplinu moguće je pronaći vrijeme za sebe, a da pritom ništa drugo ne trpi.

I još nešto što sam naučila na teži način – ako osjetite problem ili bol koji ne prolazi, nemojte pokušavati da ga „razradite“ treningom. Kada se mišići zagriju, bol može biti manja, ali to ne znači da je problem nestao. Potražite stručnu medicinsku pomoć na vrijeme. Ja sam se, nažalost, u početku pravila da nije ništa, pa sam na kraju izgubila dragocjeno vrijeme priprema.

Ne treba paničiti ni ako se povreda desi, iako sam ja upravo to radila. Nekada se trka mora propustiti, a nekada, uz pravovremenu pomoć i pametan oporavak, ipak ne mora.

08Šta dalje?

Želja za novim maratonima je, naravno, prisutna. Već ih imam u planu, a tu su i polumaratoni na kojima želim popraviti svoje rezultate.

Mislim da mi je Ljubljana samo potvrdila da želim nastaviti s trčanjem i vidjeti dokle mogu pomjeriti svoje granice. Sada ipak imam jednu malu prednost – znam kako izgleda tih 42,195 kilometara i znam šta me čeka.

A ono što je počelo mišlju „ma ko bi trčao maraton, to je stvarno dosadno“ završilo se tako da već razmišljam o sljedećem.

Kraj · 42,195 km