„Runner's high“ nije ono što misliš

Prošle sedmice smo pričali o Almgrenu i o tome kako se pobjeđuje strpljenjem. Danas pričamo o nečemu što je skoro svaki trkač čuo, a malo ko zna da je priča pogrešna.

Vjerovatno si čuo/la rečenicu: „Trči, pa će ti se osloboditi endorfini.“ Ta rečenica kruži već četrdeset godina. Ima samo jedan problem. Naučnici su je provjerili i ispalo je da endorfini imaju alibi.

Endorfini ne mogu ući u mozak

Evo detalja koji je cijelu priču srušio. Endorfini se zaista pojave u krvi kad trčiš. Ali endorfini su prevelike molekule da bi prošli krvno-moždanu barijeru, zaštitni filter koji čuva mozak. Drugim riječima: imaš ih u krvi, ali ne stižu tamo gdje nastaje osjećaj.

Njemački naučnik Johannes Fuss je to odlučio provjeriti. Prvo na miševima, 2015. godine: kad bi im blokirao endorfine, miševi su poslije trčanja i dalje bili opušteni i manje osjetljivi na bol. Kad bi im blokirao endokanabinoide, taj efekat je nestao.

A onda ono najzanimljivije. Godine 2021. ista grupa je eksperiment ponovila na ljudima: 63 trkača, polovina je dobila lijek koji blokira djelovanje opioida i endorfina, polovina placebo. Svi su trčali 45 minuta, a drugog dana isto toliko hodali. Rezultat: euforiju poslije trčanja osjetili su i jedni i drugi, bez obzira na to da li su im endorfini bili blokirani.

Jedna stvar je bila ista za sve: poslije hodanja niko nije osjetio ništa slično. Nema „walker's high“.

Tvoje tijelo pravi svoj kanabis

Pravi krivac su endokanabinoidi, tvari koje tijelo samo proizvodi, a koje djeluju na isti sistem u mozgu kao i sastojci kanabisa. Najpoznatija se zove anandamid. Za razliku od endorfina, anandamid lako prelazi iz krvi u mozak.

Da, dobro si pročitao/la. Taj prijatni osjećaj poslije dobrog trčanja nije „prirodni morfijum“, kako smo godinama govorili. Bliži je, hemijski gledano, nečem sasvim drugom. Tvoje tijelo ima vlastitu apoteku, potpuno legalnu, a recept je jedan: patike i trideset minuta.

Zašto ga ti možda još nisi osjetio/la

Ako trčiš sa nama od prvog izdanja i nisi doživio/la nikakvu euforiju, nisi pokvaren/a. Problem je u matematici.

Istraživanja Davida Raichlena pokazala su da sve zavisi od intenziteta: endokanabinoidi značajno rastu tek pri umjerenom naporu, otprilike 70 do 85% maksimalnog pulsa, a ne pri hodanju ili laganoj šetnji. Potrebno je i vrijeme, obično preko 20 do 30 minuta neprekidnog trčanja.

A šta si ti radio/la do sada? Minut trčanja, pa minut i po hoda. Pet minuta, pa pauza. Nisi imao/la šanse. Jednostavno nisi bio/la dovoljno dugo u tom prozoru.

I jedna važna napomena, da ovo ne shvatiš kao poziv da ubrzaš: za početnika je lagano trčanje već u toj zoni. Ne treba ti brzina, treba ti kontinuitet. Ako ubrzaš da bi ganjao/la euforiju, dobićeš samo zadihanost. Ovo je sedmica u kojoj ti plan prvi put daje ono što ti treba.