Izdanje #7 · 16. novembar 2026

Kako dišem dok trčim?

Srećan ponedjeljak, nova sedmica, dobro došla i dobro došao u sedmo izdanje Running Letters newslettera.

Prošle sedmice smo pričali o „runner's high“ i o tome kada i zašto se javlja. U nekim od vaših odgovora ponavljalo se jedno pitanje:

„Dobro sve, a kako da dišem?“

Ne postoji jedan ispravan način. To je činjenica, ne izgovor.

Potraži „kako disati dok trčim“ i naći ćeš desetak pravila koja se međusobno isključuju: diši samo na nos, dva koraka na udah i dva na izdah, ne, nego tri na dva.

Evo šta se zaista zna. Ljudi tokom trčanja spontano usklađuju disanje sa koracima, a ta pojava se zove usklađenost kretanja i disanja. Kad su istraživači to mjerili na traci pri četrnaest različitih brzina, ispostavilo se dvoje: ljudi koriste različite odnose, najčešće dva koraka na jedan ciklus disanja, ali i 4:1, 5:2 ili 3:2, i isti čovjek ne zadržava isti odnos pri svim brzinama. Usklađivanje se javlja samo u određenim rasponima.

Drugim riječima, tvoje tijelo već ima svoj ritam, mijenja ga kako se mijenja napor, i taj ritam nije isti kao kod tvoje komšinice.

Zato ovo izdanje nije spisak pravila. To je spisak alata koje vadiš kad nešto ne valja, a između toga puštaš tijelo da radi svoj posao.

Diši na usta. To nije greška.

Mit koji čujem često: da „pravi trkači“ dišu na nos, a da je disanje na usta znak slabe kondicije.

Nije tačno. Pregled istraživanja o disanju tokom vježbanja navodi da velika većina ljudi pri intenzivnom naporu diše i na nos i na usta, sa stalno otvorenim ustima, i da je to spontan izbor tijela, a ne greška. Isti pregled navodi da disanje isključivo na nos jeste moguće, ali da je za to potrebno više mjeseci prilagođavanja.

Dakle: diši i na nos i na usta, kako ti tijelo traži. Ako si zadihan/a, nisi slab/a. Samo trčiš.

Nos ipak ima jednu stvarnu ulogu, naročito sada: isti pregled navodi da nos vazduh filtrira, zagrijava i ovlažuje prije nego što stigne do pluća. Zimi to nije nevažno. Na laganim dionicama probaj disati na nos, a kad zatreba više vazduha, otvori usta bez razmišljanja.

Udahni u stomak, ne u ramena

Ovdje prelazim na ono što radim godinama i što preporučujem svakom početniku. Nije mjereno u laboratoriji, ali meni i mnogima oko mene pomaže.

Kad nam postane teško, instinktivno dignemo ramena i počnemo disati gornjim dijelom grudi, brzo i plitko. Osjećaj je kao da se gušimo, pa dišemo još brže, pa je još gore.

Prekini taj krug ovako: stavi ruku na stomak i udahni tako da se ruka pomjeri naprijed, a ramena ostanu dolje. Izdahni duže nego što si udahnuo/la.

U jogi postoji cijela disciplina svjesnog disanja, pranajama, koja se vijekovima bavi upravo dubokim disanjem trbušnom pregradom i produženim izdahom. To je tema za jedno od narednih izdanja, jer zaslužuje cijeli tekst, a ne jedan pasus.

Šest alata kad disanje zapne

Da budem precizna: ovo nije spisak iz studija, nego ono što koristim ja i što ćeš čuti od većine trenera. Kad ti disanje krene naopako, probaj redom:

  1. Uspori. U devet od deset slučajeva problem nije u plućima nego u tempu. Test razgovora je i dalje najbolji alat koji imaš.
  2. Produži izdah. Udah na dva koraka, izdah na tri.
  3. Spusti ramena i olabavi šake. Zamisli da u svakoj ruci nosiš čips koji ne smiješ zdrobiti.
  4. Brojanje koraka, iz razloga iz prethodne sekcije.
  5. Trideset sekundi hoda. Nije odustajanje, nego reset. Tri duboka udaha u hodu i nastavi.
  6. Pogled naprijed, a ne u patike.

A ono što nije stvar osjećaja nego plana: ne preskači pet minuta hoda na početku treninga. Zbog njih prvih pet minuta trčanja ne bude šok.

Bod u boku: gotovo svi ga dobiju

Taj oštar ubod ispod rebara, najčešće s desne strane, zna prekinuti i najbolji trening.

Nauka još uvijek nije sigurna šta ga tačno izaziva. Najprihvaćenija pretpostavka istraživača Mortona i Callistera je nadražaj opne koja oblaže trbušnu duplju. U njihovom pregledu navode se i mjere koje se najčešće preporučuju, uz iskrenu napomenu da nisu sve dokazane:

  • Izbjegavaj veće količine hrane i pića najmanje dva sata prije trčanja, posebno slatke, guste napitke. To je od svega najjasnije povezano s bodom.
  • Popravi držanje, naročito u gornjem dijelu leđa, i ojačaj trbušne mišiće.
  • Kad bod dođe, pomaže kratka pauza ili usporavanje, pritisak prstima na bolno mjesto i duboki izdasi.

Jedna napomena: bod u boku prestaje skoro odmah kad staneš. Bol koja se javlja i kad ne trčiš nije bod u boku i s njom treba kod ljekara.

A sad ono zbog čega sam zapravo pisala ovo izdanje

Sve gore je tehnika. Tehnika ti pomaže, pogotovo ako tek ulaziš u trkački svijet ili možda nisi dovoljno obratio pažnju na disanje. Voljela bih samo da spomenem i ono što često može da te nosi u kriznim trenucima.

Haruki Murakami, pisac i maratonac, u svojoj knjizi o trčanju navodi mantru koju je usvojio:

Bol je neizbježan. Patnja je opcija.

Na 35. kilometru mog maratona prošle godine, noge su me boljele. To je bio bol, i on je bio neizbježan. Ali ono što sam dodala u glavi, rečenice tipa „ne znam koliko još mogu ovako“ i „da li da stanem“, to je bila patnja. I nju sam sama proizvodila. Bol je bio u nogama, a patnja proizvedena mojim mislima.

Razlika je u tome što na prvo ne možeš uticati, a na drugo možeš. Srećom, takve misli se ne zadržavaju dugo i maraton je uspješno savladan.

Ovo nije samo filozofija. Istraživači su napravili eksperiment: 24 osobe su vozile bicikl do iznemoglosti, pa je polovina dvije sedmice vježbala motivacioni unutrašnji govor, a onda su test ponovili. Grupa koja je vježbala rečenice izdržala je sa 637 na 750 sekundi, dakle oko 18% duže, dok se kod druge grupe nije promijenilo ništa. Uz to im se, pri istom opterećenju, napor činio manjim.

Budi realna sa očekivanjima: to je bio bicikl, mali broj ljudi i test do iznemoglosti, a ne trka. U trci se ne očekuje ovoliki skok. Ali smjer je jasan: isto tijelo, iste noge, druge rečenice.

Zato ti dajem zadatak koji nema veze s plućima: napravi svoje dvije rečenice. Jednu za početak („ide ovo“, „samo se zagrijavam“) i jednu za kraj („još do onog ćoška“, „ovo sam već radio/la“). U teškom trenutku nema pregovaranja sa samim sobom, samo ponavljanje.

Sedma sedmica Couch to 5K programa

Ova sedmica je mirna, ali najvažnija do sada. Sva tri treninga su ista, a po Couch to 5K programu izgledaju ovako:

Trening 1, 2 i 3 (po 35 minuta):

5 min hoda → 25 min trčanja → 5 min hoda

COUCH TO 5KŠESTA SEDMICASEDMA SEDMICA
Najduža dionica25 min, jednom25 min, tri puta
Ukupno trčanja sedmično63 min75 min

Prošle sedmice si 25 minuta istrčao/la jednom i to je bilo posebno. Ove sedmice to radiš tri puta i prestaje biti podvig, a postaje navika.

Preporuka: prvi trening posveti disanju u stomak, drugi svojim rečenicama, treći ničemu, samo trči.

Kako ćeš znati da je uspjelo

Uspjeh nije da ti disanje bude tiho i lako. Uspjeh je kad primijetiš da si zadihan/a, a ne uplašiš se zbog toga. Kad umjesto „ne mogu više“ pomisliš „ovo je samo teško, a teško prolazi“.

Izvori: Istraživanje iz 1991. o usklađenosti disanja i koraka · Dallam i Kies: pregled o disanju na nos i usta · Morton i Callister, Sports Medicine (2015): bod u boku · Blanchfield i sar., MSSE (2014) · NHS: Couch to 5K plan

P.S. Sljedeće izdanje je najvažnije do sada: šta se dešava sa srcem dok trčiš. Puls, zone, kada je ubrzan rad srca normalan, a kada je znak da treba stati i javiti se ljekaru. Tu temu ne pišem sama, nego u konsultaciji sa kardiologom, jer zaslužuje da bude tačna do posljednje rečenice. Ne propusti je.

Novo na Running Letters

‹ Sva izdanja