Izdanje #7 · 16. novembar 2026
Kako dišem dok trčim?
Srećan ponedjeljak, nova sedmica, dobro došla i dobro došao u sedmo izdanje Running Letters newslettera.
Prošle sedmice smo pričali o „runner's high“ i o tome kada i zašto se javlja. U nekim od vaših odgovora ponavljalo se jedno pitanje:
„Dobro sve, a kako da dišem?“
Ne postoji jedan ispravan način. To je činjenica, ne izgovor.
Potraži „kako disati dok trčim“ i naći ćeš desetak pravila koja se međusobno isključuju: diši samo na nos, dva koraka na udah i dva na izdah, ne, nego tri na dva.
Evo šta se zaista zna. Ljudi tokom trčanja spontano usklađuju disanje sa koracima, a ta pojava se zove usklađenost kretanja i disanja. Kad su istraživači to mjerili na traci pri četrnaest različitih brzina, ispostavilo se dvoje: ljudi koriste različite odnose, najčešće dva koraka na jedan ciklus disanja, ali i 4:1, 5:2 ili 3:2, i isti čovjek ne zadržava isti odnos pri svim brzinama. Usklađivanje se javlja samo u određenim rasponima.
Drugim riječima, tvoje tijelo već ima svoj ritam, mijenja ga kako se mijenja napor, i taj ritam nije isti kao kod tvoje komšinice.
Zato ovo izdanje nije spisak pravila. To je spisak alata koje vadiš kad nešto ne valja, a između toga puštaš tijelo da radi svoj posao.
Diši na usta. To nije greška.
Mit koji čujem često: da „pravi trkači“ dišu na nos, a da je disanje na usta znak slabe kondicije.
Nije tačno. Pregled istraživanja o disanju tokom vježbanja navodi da velika većina ljudi pri intenzivnom naporu diše i na nos i na usta, sa stalno otvorenim ustima, i da je to spontan izbor tijela, a ne greška. Isti pregled navodi da disanje isključivo na nos jeste moguće, ali da je za to potrebno više mjeseci prilagođavanja.
Dakle: diši i na nos i na usta, kako ti tijelo traži. Ako si zadihan/a, nisi slab/a. Samo trčiš.
Nos ipak ima jednu stvarnu ulogu, naročito sada: isti pregled navodi da nos vazduh filtrira, zagrijava i ovlažuje prije nego što stigne do pluća. Zimi to nije nevažno. Na laganim dionicama probaj disati na nos, a kad zatreba više vazduha, otvori usta bez razmišljanja.
Udahni u stomak, ne u ramena
Ovdje prelazim na ono što radim godinama i što preporučujem svakom početniku. Nije mjereno u laboratoriji, ali meni i mnogima oko mene pomaže.
Kad nam postane teško, instinktivno dignemo ramena i počnemo disati gornjim dijelom grudi, brzo i plitko. Osjećaj je kao da se gušimo, pa dišemo još brže, pa je još gore.
Prekini taj krug ovako: stavi ruku na stomak i udahni tako da se ruka pomjeri naprijed, a ramena ostanu dolje. Izdahni duže nego što si udahnuo/la.
U jogi postoji cijela disciplina svjesnog disanja, pranajama, koja se vijekovima bavi upravo dubokim disanjem trbušnom pregradom i produženim izdahom. To je tema za jedno od narednih izdanja, jer zaslužuje cijeli tekst, a ne jedan pasus.
Šest alata kad disanje zapne
Da budem precizna: ovo nije spisak iz studija, nego ono što koristim ja i što ćeš čuti od većine trenera. Kad ti disanje krene naopako, probaj redom:
- Uspori. U devet od deset slučajeva problem nije u plućima nego u tempu. Test razgovora je i dalje najbolji alat koji imaš.
- Produži izdah. Udah na dva koraka, izdah na tri.
- Spusti ramena i olabavi šake. Zamisli da u svakoj ruci nosiš čips koji ne smiješ zdrobiti.
- Brojanje koraka, iz razloga iz prethodne sekcije.
- Trideset sekundi hoda. Nije odustajanje, nego reset. Tri duboka udaha u hodu i nastavi.
- Pogled naprijed, a ne u patike.
A ono što nije stvar osjećaja nego plana: ne preskači pet minuta hoda na početku treninga. Zbog njih prvih pet minuta trčanja ne bude šok.
Bod u boku: gotovo svi ga dobiju
Taj oštar ubod ispod rebara, najčešće s desne strane, zna prekinuti i najbolji trening.
Nauka još uvijek nije sigurna šta ga tačno izaziva. Najprihvaćenija pretpostavka istraživača Mortona i Callistera je nadražaj opne koja oblaže trbušnu duplju. U njihovom pregledu navode se i mjere koje se najčešće preporučuju, uz iskrenu napomenu da nisu sve dokazane:
- Izbjegavaj veće količine hrane i pića najmanje dva sata prije trčanja, posebno slatke, guste napitke. To je od svega najjasnije povezano s bodom.
- Popravi držanje, naročito u gornjem dijelu leđa, i ojačaj trbušne mišiće.
- Kad bod dođe, pomaže kratka pauza ili usporavanje, pritisak prstima na bolno mjesto i duboki izdasi.
Jedna napomena: bod u boku prestaje skoro odmah kad staneš. Bol koja se javlja i kad ne trčiš nije bod u boku i s njom treba kod ljekara.
A sad ono zbog čega sam zapravo pisala ovo izdanje
Sve gore je tehnika. Tehnika ti pomaže, pogotovo ako tek ulaziš u trkački svijet ili možda nisi dovoljno obratio pažnju na disanje. Voljela bih samo da spomenem i ono što često može da te nosi u kriznim trenucima.
Haruki Murakami, pisac i maratonac, u svojoj knjizi o trčanju navodi mantru koju je usvojio:
Bol je neizbježan. Patnja je opcija.
Na 35. kilometru mog maratona prošle godine, noge su me boljele. To je bio bol, i on je bio neizbježan. Ali ono što sam dodala u glavi, rečenice tipa „ne znam koliko još mogu ovako“ i „da li da stanem“, to je bila patnja. I nju sam sama proizvodila. Bol je bio u nogama, a patnja proizvedena mojim mislima.
Razlika je u tome što na prvo ne možeš uticati, a na drugo možeš. Srećom, takve misli se ne zadržavaju dugo i maraton je uspješno savladan.
Ovo nije samo filozofija. Istraživači su napravili eksperiment: 24 osobe su vozile bicikl do iznemoglosti, pa je polovina dvije sedmice vježbala motivacioni unutrašnji govor, a onda su test ponovili. Grupa koja je vježbala rečenice izdržala je sa 637 na 750 sekundi, dakle oko 18% duže, dok se kod druge grupe nije promijenilo ništa. Uz to im se, pri istom opterećenju, napor činio manjim.
Budi realna sa očekivanjima: to je bio bicikl, mali broj ljudi i test do iznemoglosti, a ne trka. U trci se ne očekuje ovoliki skok. Ali smjer je jasan: isto tijelo, iste noge, druge rečenice.
Zato ti dajem zadatak koji nema veze s plućima: napravi svoje dvije rečenice. Jednu za početak („ide ovo“, „samo se zagrijavam“) i jednu za kraj („još do onog ćoška“, „ovo sam već radio/la“). U teškom trenutku nema pregovaranja sa samim sobom, samo ponavljanje.
Sedma sedmica Couch to 5K programa
Ova sedmica je mirna, ali najvažnija do sada. Sva tri treninga su ista, a po Couch to 5K programu izgledaju ovako:
Trening 1, 2 i 3 (po 35 minuta):
5 min hoda → 25 min trčanja → 5 min hoda
| COUCH TO 5K | ŠESTA SEDMICA | SEDMA SEDMICA |
|---|---|---|
| Najduža dionica | 25 min, jednom | 25 min, tri puta |
| Ukupno trčanja sedmično | 63 min | 75 min |
Prošle sedmice si 25 minuta istrčao/la jednom i to je bilo posebno. Ove sedmice to radiš tri puta i prestaje biti podvig, a postaje navika.
Preporuka: prvi trening posveti disanju u stomak, drugi svojim rečenicama, treći ničemu, samo trči.
Kako ćeš znati da je uspjelo
Uspjeh nije da ti disanje bude tiho i lako. Uspjeh je kad primijetiš da si zadihan/a, a ne uplašiš se zbog toga. Kad umjesto „ne mogu više“ pomisliš „ovo je samo teško, a teško prolazi“.
Izvori: Istraživanje iz 1991. o usklađenosti disanja i koraka · Dallam i Kies: pregled o disanju na nos i usta · Morton i Callister, Sports Medicine (2015): bod u boku · Blanchfield i sar., MSSE (2014) · NHS: Couch to 5K plan
P.S. Sljedeće izdanje je najvažnije do sada: šta se dešava sa srcem dok trčiš. Puls, zone, kada je ubrzan rad srca normalan, a kada je znak da treba stati i javiti se ljekaru. Tu temu ne pišem sama, nego u konsultaciji sa kardiologom, jer zaslužuje da bude tačna do posljednje rečenice. Ne propusti je.

