Frankfurt Marathon

Iskreno živjelo ljeto 2024.godine kada sam otkrila sve čari posla od kuće.

Ono što te stigne malo kasnije, o tome misliš...kasnije? Nećemo o lošim stranama.

Elem, vraćamo se sa Camino de Santiaga, pređenih 380km od Portugala do Španije u Hooka patikama koje kasnije prodajem na PIK-u, rastajem se od najbolje šetnje u životu i dajem otkaz.

Krećem raditi od kuće i moji su već znali da nije dobro. ''Šta će joj sljedeće pasti na pamet?'' Nikako da objasnim da ništa meni ne pada na pamet namjerno, to samo dođe. Prijavim polumaraton u Budimpešti kao uvertiru za maraton u Frankfurtu. O polumaratonu u Budimpešti nešto malo kasnije, ali svakako putovanje vrijedno pomena obzirom da mi posebno zadovoljstvo pričinjava vidjeti mamu da neki grad prvi put vidi sa mnom a i ja sa njom.

Bratova selidba u Frankfurt godinu prije toga bio je dovoljno PREDIVAN razlog da moj prvi maraton bude tamo. I tako trčanje PONOVO spaja porodicu, putovanje, u tom trenutku bezbrižan rad od kuće a i pruža mi još jedan najljepši dan u sedmici.

moving forward - stiže nedjelja kao takva, najljepša u sedmici, dan maratona. Ma osjećaj kao kad krećeš u 5 ujutro na more u Makarsku na jedan dan. Budna sam bila prije nego sam se probudila.

Ali nije bilo dobro, i ženski pol će razumjeti kada kažem može bilo kada samo nemoj prvi dan da se trči. Mislim se, rijetko pijem nešto za bolove, mora me sad odraditi na najjače.

Brat apsolutno jedna racionalna persona za razliku od mene mlađeg djeteta ''Jovana idi lagano, prekini ako te boli, pada i kiša..'' ali eto, ko je naučio nešto štedeći se?

Na trci mi se pridružuje drugar Igor iz Banja Luke, koji mi je kasnije u toku trčanja održao životnu lekciju a da ništa nije rekao.

Inače ne slušam uopšte muziku dok trčim. U zavisnosti gdje trčim ali volim zvuk koraka, zvuk ptica, lupanje srca, čak i zvukove auta koji prolaze pored tebe...Ne znam da li to ima veze sa mojom dušom, meditacijom, šta god ali mislim da je u pitanju fokus na jednu te istu frekvenciju, probajte, sjajna stvar.

Prvi put sam posumnjala malo u sebe da li ću uspjeti ignorisati bolove donjeg stomaka kad prestane Nimulid i pravim plejlistu kao alternativu: Vesna Zmijanac, Ana Bekuta, Dara Bubamara, Sanja Djordjević, Viki Miljković biseri i bajadera itd, women power cream de la cream, uvjerena da ako me to ne digne iz grčeva neće 100 nimulida.

To je radilo sjajan posao do 32.kilometra što možete vidjeti u galeriji odmah ispod. Sjećam se momenta gdje na nekom 13.kilometru prelazi ruta preko Majne, i vidi se jasno skyline Frankfurta pa mi je postalo jasno što ga zovu Evropskim Menhetnom. Prilično miran period staze i taman za jednu iskrenu želju za narednu godinu. :)

Ako ste kad pričali s nekim o trčanju vjerovatno ste čuli riječ pace pace pace..E pace je koliko minuta trčite po kilometru. Rekla sam, nećemo pričati o matematici, jer niko nikoga ne ocjenjuje ovdje. Mogu samo reći da sam neko ko živi onako kako trči i ako hoćete da krenete ili već trčite, nađite pace s kojim možete da se zabavljate, da osjećate i bol i sreću.

Da ne zaboraviš ulice čim dođe kraj. Nabaciš petaka djeci što navijaju, pozdraviš baku što je iznijela sok ispred svoje kuće za trkače, isfuraš se na volontera jer ti je dobacio još jedan njemački lijek za bolove a prije toga posumnjao da ne možeš dalje. Sad kad razmislim pitaj Boga koji lijek sam popila.

32.kilometar kažem Igoru da moram u WC. Stajem nakon istrčana 32.kilometra uz sjajno zabavljanje i njemačke navijače. Kao svaka ozbiljna trkačica nisam ništa ponijela sa sobom osim slušalica, telefona i plejliste kojoj je izgleda prekipilo.

Hvata me nesvjestica od skučenog toi toi prostora, kontam se jebem ti jesam li još i klaustrofobična u životu postala, izlazim i tražim prvi kafić otvoren da mogu ući. Igor odlazi VJERUJUĆI u mene da ja stižem lagano. Naravno da naši ljude drže otvorenim kafić u Frankfurtu nedjeljom. Ne vide da piše Jovana na startnini pa čujem komentar ''Ovoj nije dobro''.

Umijem se jednom, dva, tri puta, svaki put kad se pogledam ja sve gore izgledam na ogledalu. Pomalo sam ljubomorna na trkačice kojima se dlaka na kosi ne pomjeri na trčanju, kvantna fizika, stvarno ne razumijem.

Donji stomak vrišti da se skupim i pokrijem. Izlazim ispred kafića, Igor me čeka a ja pikiram jedno pogodno drvo za sakriti se iza i, znam da nije lijepo ni čuti ni vidjeti, ispovraćati se.

U jednom trenutku prilazi mi redar maratona i pita da me hitna vozi na kraj. Nekad je dovoljno samo jedno pitanje za lansiranje unutrašnje rakete jer istog trenutka sam od već pomenutog redara tražila da se odmakne i da mi da nešto za grčeve i stomačne bolove.

Igor u tom trenutku odustaje od ideje da svoj prvi maraton istrči u komadu, a mogao je. Odlučio je da ostane uz mene dok ne vratim boju u lice, bar. Šta je u životu bitnije od toga kakve ljude imamo oko sebe, prijatelje, porodicu, partnere? Zaista nije bitno gdje, već s kim.

Šta vrijede medalje sa kraja ako u tom putu izgubimo ljude, ili još gore, izgubimo sebe?

20ak minuta dovoljnih za dva tri povraćanja, naboj emocija i borbe da se smirim, tri pokušaja da popijem malo vode a ne povratim, skupljam snagu da se ne smrznem i krećemo odraditi još 10ak kilometara.

Iskreno, njemački lijekovi su brza roba. Korak po korak, još koji nalet jakih grčeva jer Prvi dan,.. dva tri poziranja za oficijalne fotografe maratona gdje me ni moja mama možda ne bi prepoznala, stižemo do posljednjeg kilometra.

Palim ponovo plejlistu MERAK na spotifaju - Šta će meni više od toga Haris Džinović - ulijećemo u jedini zatvoreni finiš u Evropi kao najveći pobjednici ovog dana. Jer šta je život par koraka, i tako dalje... Hvala lijepo tako i jeste.

Vidim brata i njegovog drugara na cilju, čujem svoje ime, suza dvije tri.. i mislim se Jovana što ćeš sad slatko pojesti onaj burek kod Albanaca.